Brisel želi Crnu Goru u EU

Brisel želi da nas vidi u Evropi. Formiranje grupe za pisanje Ugovora o pristupanju EU važan je trenutak za Crnu Goru. Treba se radovati. No, varaju se oni koji misle da Brisel ne vidi šta se ovdje dešava. Da su vlastima markirane jakne Đukanovića važnije od reforme pravosuđa. A bronzani kip Pavla Đurišića sigurniji nego Šarići nekad.

Kao da ništa ove sedmice nije bilo važnije od crvene dolčegabana jakne Aleksandra Aca Đukanovića, vlasnika Prve banke i brata višedecenijskog vladara Crne Gore Mila Đukanovića. Društvene mreže preplavile su objave o tome koliko košta, kako mu stoji. Mimovi, fotomontaže, raznorazni kakokome omraženi likovi obučeni u Acovu jaknu. Od neshvatljivog sveopšteg javnog čuđenja što markiranu jaknu ima vlasnik jedne banke, neko ko je samo deset miliona zaradio od “posla” sa Limenkom, mučnija su bila masovna razglabanja o tome kako Đukanović izgleda. Priželjkivanje „propadanja“ izviralo je iz gotovo svakog komentara. Miris lešinarenja. Đukanović, usput, izgleda kao neko ko ima milione. Ni manje ni više.

Đukanovićevu jaknu javno su komentarisali i crnogorski funkcioneri. „Ako je ovo zaista Dolce & Gabbana jakna vrijedna oko 4000 dolara, onda građani imaju pravo da pitaju: jesu li ovu porodicu glasali da bi se oni ovako bahatili?”, zapitao se poslanik Demokrata Momčilo Leković. Portal Borba, blizak dijelu vlasti iz kruga bivšeg Demokratskog Fronta, podsjetio je da su braća Đukanović u politiku ušli kao “džemperaši”. Građani se sigurno odavno pitaju da li su novu vlast birali da održava mehanizme vladanja porodice Đukanović živim. Zapošljava braću, rođake i tetke, troši državnu kasu ko da je tuđa. Ne mijenja sistem ni makac. Kontroliše policiju, pravosuđe, institucije. Da i dalje o aferama iz doba DPS ne znamo ništa. Dobro, novi ne nose crvene dolčegabana jakne. Ali je, dobar dio njih danas na Đukanovićevim podešavanjima prije 1997. U dobu kad im je Slobodan Milošević bio zajednička baština.

Dobra vijest je da Brisel želi da nas vidi u EU. Ove sedmice Evropljani su odobrili formiranje Radne grupe za izradu Ugovora o pristupanju. Predsjedavajući Evropskog savjeta Antonio Kosta saopštio je: “Prvi put nakon 2013. godine EU otpočinje da otkucava vrijeme ka sljedećem proširenju”. Pristizale su čestitke. Vlast je slavila.

Pisanje Ugovora o pristupanju EU važan je trenutak za Crnu Goru. Treba se radovati. No, varaju se oni koji misle da Brisel ne vidi šta se ovdje dešava. Da su vlastima markirane jakne Đukanovića važnije od reforme pravosuđa. A bronzani kip Pavla Đurišića sigurniji nego Šarići nekad. Ove sedmice je čovjek, koji je sam priznao da je oteo fotoaparat fotoreporterima Vijesti i Pobjede dok su snimali saučesništvo i ćutanje institucija na podizanje spomenika četničkom komandantu u Donjem Zaostru – oslobođen.

Bjegunci od pravde podnose krivične prijave, i niko ništa. Pomisliš da je skrivena kamera. Mediji su javili da je bivša specijalna tužiteljica Lidija Mitrović iz bjekstva podnijela krivičnu prijavu protiv sudija Višeg i Apelacionog suda. Za to vrijeme pravi ili AI bjegunac Miloš Medenica ne prestaje da se javno igra “zviždača”, i razotkriva bezbjednosni sektor. Opet, ništa.

Predsjednik parlamenta koji „ima jasnu evropsku orijentaciju“ pravi privatno okupljanje u Skupštini, u znak sjećanja na žrtve Jasenovca. Dok on i njegovi negiraju Srebrenicu. Četničke podvige slave. A pregovori s Hrvatskom čekaju.

Čekaju se i institucije i pravosuđe koji će imati snage da objasne kako je Mandićev sinovac na kraju oslobođen optužbi za ranjavanje dva čovjeka u Podgorici. Dok nas predsjednik parlamenta tješi da je Crna Gora bolja nego prije 2020. jer se tada – „nije moglo zamisliti da rođak nekog funkcionera provede više od nedjelje u pritvoru“. Suze da ti krenu od radosti.

Važno je da uđemo u EU. Još važnije da se to zasluži.