Zašto suzavac na Trgu nezavisnosti vjerovatno vodi pravo do BIA i Beograda

Postoji jedna laž koju ćemo čuti narednih dana, izgovorenu poluslužbeno, umirujuće, gotovo dobronamjerno: bio je to incident. Pojedinac. Eksces. Dva minuta i gotovo. Tu laž treba presjeći odmah, jer ona je prvi korak operacije — ne suzavac, nego ono što dolazi poslije njega, tumačenje koje sve svodi na slučaj. A nije bio slučaj. Kanister suzavca bačen u desetine hiljada ljudi stiještenih ispred bine, u mraku, u trenutku najveće pažnje, nije znak nestašluka nego znak proračuna. Suzavac u zbijenoj masi ne izaziva kašalj — izaziva slijepu paniku, a slijepa panika u ljudskom moru ne pravi nelagodu nego stampedo. Sinoć je između „dva minuta prekida" i kolone mrtvih stajala čista sreća: da se gomila pomjerila na pogrešnu stranu, danas bismo brojali nagažene. Onaj ko baci suzavac u toliku masu zna to. Ako nije znao, idiot je. Ako je znao, onda mu je upravo to bila namjera — a namjeru toga reda ne nosi pijani prolaznik, nego neko kome je haos posao.

I čim izgovorimo riječ namjera, prestaju nedoumice i počinje geografija. Jer pitanje „kome smeta da Crna Gora mirno proslavi dvadeset godina svoje države" nije retoričko, nije ni paranoično — ono ima adresu, ima istoriju i ima dosije. Taj dosije, štaviše, nije pisala neka opozicija ni neki bloger; pisalo ga je crnogorsko tužilaštvo. Na izborni dan 2016. godine država je saopštila da je spriječila pokušaj nasilnog rušenja vlasti i optužila grupu u kojoj su, po toj optužnici, bili oficiri ruske vojne obavještajne službe, penzionisani general srbijanske žandarmerije, čitav niz državljana Srbije i tadašnji lideri prosrpskog bloka. Da, taj proces nikada nije dao pravosnažnu osudu — i upravo to je poenta koju treba pročitati naopako od onoga kako je nude. Jer ako je istina da se na crnogorskom tlu, na najosjetljiviji mogući dan, kretala mreža povezana sa stranim bezbjednosnim aparatom, a sud je na kraju sve oslobodio, onda smo dobili najgori mogući ishod: ne dokaz da se to ne dešava, nego dokaz da prolazi nekažnjeno. Kome se jednom pokaže da na Crnu Goru može da posegne bez posljedice, taj nema razloga da prestane. Oslobađajuća presuda nije alibi Beograda; ona je njegova dozvola.

A da bismo prepoznali rukopis, ne moramo daleko ni u prošlost. Kraj 2019. i usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti pokrenuli su mjesecima duge litije koje su, predvođene sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve, prelile ulice crnogorskih gradova i — kako su otvoreno ocijenili i regionalni analitičari — na svojim krilima, uz podršku iz Srbije i Republike Srpske, u avgustu 2020. srušile vlast koja je tri decenije nosila ovu državu. Zapamtimo taj redoslijed, jer on je obrazac, ne slučajnost: tuđa ruka rijetko udara direktno; ona pronađe domaće gorivo, raspali ga i pusti da ulica obavi posao. Mobilizacija nezadovoljstva spolja, pa promjena na terenu. Beograd je u Crnoj Gori već jednom prošao cijelu tu putanju — bez ijednog ispaljenog metka, i pobijedio. Onaj ko je to izveo jednom, zna da se isplati pokušati ponovo, i zna da najjeftiniji udar nije onaj koji ruši vladu, nego onaj koji ruši sliku.

Zato pitajmo trezveno: kakav bi tačno interes Beograd, i konkretno jedna služba poput BIA, imali od jednog kanistra na Trgu nezavisnosti? Interes je, prije svega, narativni — i ogroman je. Dvadeseta godišnjica je za zvaničnu srpsku priču otvorena rana: referendum se i danas u tom registru naziva pokradenim, država lažnom, a sam predsjednik Srbije poziv na proslavu odbio je porukom da bi ga bilo sramota da dođe. U takvom ambijentu slika punog trga, svjetske zvijezde i mirnog slavlja zrele države nije neutralna — ona je neprijateljska. Ona pobija dvadeset godina propagande u jednoj večeri. I zato je morala biti pokvarena. Slika koju suzavac proizvodi — uspaničena gomila koja bježi, plač, vrisak, glasine o bombi — vrijedi više od stotinu kolumni i hiljadu objava: ona poručuje da Crna Gora ni poslije dvije decenije ne može da garantuje mir na sopstvenom trgu, da je projekat nedovršen, država prividna, nezavisnost krhka. To je delegitimizacija u jednom potezu, i to potezu koji košta koliko jedan kanister.

Ali postoji i interes opipljiviji od svake simbolike, jer ne udara u ponos nego u budžet. Crna Gora od turizma živi — to nije ukras njene ekonomije nego njena kičma, i svako ko joj želi zlo to zna napamet. A šta je sinoćnja scena ako ne savršen, besplatan antituristički spot? Ime Rikija Martina povuklo je kamere i publiku iz cijelog regiona i svijeta; uz to ime sada putuje i snimak mase koja u panici bježi sa centralnog gradskog trga. Nije potreban nijedan komentar, nijedan naslov — dovoljan je taj jedan klip da se hiljadama ljudi koji biraju gdje će ovog ljeta povesti djecu u glavi upali crvena lampica: tamo nije bezbjedno. Nijedna negativna kampanja, nijedan plaćeni članak ne može da nanese takvu štetu kakvu nanese jedan autentičan kadar straha sa državnog praznika. Zato suzavac na Trgu nezavisnosti nije samo udarac po imidžu države — to je udarac po sezoni, po cijenama, po popunjenosti, po novcu kojim ta ista država plaća svoje škole, puteve i, uzgred, sopstvenu bezbjednost. Onaj ko Crnoj Gori želi da pokaže da je „nesigurna" pogodio je tačno mjesto na kom je najranjivija, i pogodio ga je na dan kada cijeli svijet gleda.

A tu počinje ono što čini potpis baš jedne službe. Politika želi efekat; služba želi efekat bez potpisa. I suzavac je, gledano hladno, savršeno oružje deniabilnosti — ne traži mrežu, ne traži vatreno oružje, ne ostavlja trag, a izvodi ga jedan jedini čovjek. Ne mora to biti uvezeni operativac sa lažnim pasošem; mnogo je elegantnije, jeftinije i bezbjednije aktivirati domaćeg čovjeka — ogorčenog, ideološki spremnog, ubijeđenog da brani „svoje" — kome niko ne mora reći ništa osim mjesta i trenutka. On misli da djeluje sam. On i jeste, formalno, sam. A iza njegove ruke stoji godinama građena atmosfera u kojoj mu je proslava ove države lična uvreda — atmosfera koja se ne pravi slučajno i koju neko, negdje, strpljivo održava. Tako izgleda posao koji je dobro obavljen: ne ostaje optužnica, ostaje samo „incident" i jedan zbunjeni izvršilac koji ni sam ne zna čiju je poruku odnio.

Ostaje, naravno, i ona dosadna mogućnost — pojedinac, huligan, bijes bez naloga. Ali analiza motiva nije sudnica i ne čeka dokaz da bi postavila pitanje. Ona samo pita ko gubi, a ko dobija. Gubi Crna Gora — i to dvostruko: u ponosu, jer joj je slavlje pretvoreno u strah, i u kasi, jer joj je pred cijelim svijetom okačena etiketa nesigurne zemlje taman pred sezonu. Dobija onaj kome dvadeset godina ova država smeta samim postojanjem, kome je referendum ostao neprežaljen, NATO članstvo neoprošteno, a svaki uspješan crnogorski ljetnji bilten lična uvreda. Stavite to na vagu i recite mi da se ona koleba. Zato neka istraga nađe onog jednog čovjeka — ali neka, ako je iko u ovoj zemlji ozbiljan, ovog puta ne stane na njemu, kao što je 2016. stala na proceduralnoj grešci. Jer suzavac u masi nikada nije pitanje samo ko ga je bacio. To je uvijek, i prije svega, pitanje ko je htio da Crna Gora — na svoj rođendan, pred cijelim svijetom — padne u stampedu.