Džemperaš u jakni, dječak u petljicama, i svetac koji radi prekovremeno

Prva. U Osnovnom sudu u Nikšiću, Aleksandar Aco Đukanović, brat čovjeka koji je tri decenije vladao Crnom Gorom i svojevremeno mošti Svetog Vasilija Ostroškog nazvao „kostima“, stao je pred sudiju i, pravdajući se zbog nešto oružja i municije iz kućne ostave, javnosti saopštio da će tužiti državu – „tako mi Boga i Svetoga Vasilija Ostroškog“. Na to niko nije obratio naročitu pažnju. Pažnju je privukla – jakna. Poslanik Demokrata Leković je, naime, na Fejsbuku otvorio rasprsak koji je do pred veče progutao sve druge teme u državi, čak i cijenu goriva: je li Acova jakna Dolce & Gabbana i je li, kao takva, vrijedna četiri hiljade dolara?

I tu sam se, priznaću, ja, što bi rekao Basara, dragi publikume, malo zamislio. Jer to je, po mom sudu, najznačajniji doprinos savremene crnogorske politike komparativnoj lingvistici: način na koji smo u stanju da cijeli jedan politički program podvedemo pod pitanje pamučnog omota. Naši analitičari su, mislim na one ozbiljne, koji ne piju kafu u „Hiltonu“ a da prethodno nijesu zagrizli fotografiju mete, cijelo popodne proveli u forenzici tekstilne etikete. Ne optužnica, dakle, nego etiketa. Nije država na sudu, nego D&G.

Tu analogiju, to bratstvo sa etiketom, već je opisao Gogolj u Šinjelu. Sitni činovnik Akakije Akakijevič toliko sakuplja za novi kaput da kaput postane cijeli njegov smisao, veći od Boga i od carske službe; kad mu ga otmu, on umire od tuge. Mi smo kod Aca obrnuli Gogolja: sitni je narod, a kaput tuđi. Mi ne sakupljamo za njega – mi ga kao naciju gledamo. Kaput je naš, makar ga nosio drugi. U Gogolja kaput je nosilac duše; kod nas je kaput nosilac istrage. Sve što stoji u optužnici, kako reče jedan moj prijatelj, stalo je u jedan rukav tog šinjela.

A tek cijena. Meni kirija u Podgorici, ako se nastave mjere naše briljantne vlade zahvaljujući kojima stan u Podgorici postaje modni aksesoar, do sljedeće zime mogla bi koštati otprilike koliko i taj rukav. Do ljeta, možda i cijela jakna. Tada će stanodavci, siguran sam, tražiti isplatu u Moncleru – cash je, veli Aco, ionako za džemperaše.

Druga. U Jagodini, dječak od dvanaest godina, Viktor Mitić, hekla jednu petlju za svakog novog pratioca na Instagramu i – iznenadio je, izgleda, najviše sam sebe – preko noći stekao više od dvjesta hiljada ljudi koji gledaju kako on plete. Plete. Dijete. Djeca inače, znate, u ovoj našoj civilizaciji uglavnom samo skroluju, psuju roditelje i gledaju pikselizovani toalet iz koga izleće odvratna pikselizovana glava - tzv skibidi bide. Ovaj plete.

Treća. Sveštenik Stefan Rajčić, da je na vrijeme pročitao ovu kolumnu ne bi to uradio, ali šta da mu čovjek sada kaže, objavio je na Fejsbuku status u kojem obavještava srpski rod da srpska tradicija – i ovo ćete mi dozvoliti da citiram, jer ovo se ne može prepričati, ovo se mora čitati kao što se čita optužnica pred sudom – „srpska tradicija nisu dečaci koji heklaju, sa Odri Hepbern kapicama, zlatnim kajlama i barbi frizurama“. Uzor, pojasnio je otac Stefan, mogu biti „ona deca koja od najmanjih nogu cepaju drva, čuvaju krave i ovce, voze traktore, poste i pričešćuju se“. Zatim je status obrisao i izvinio se. Ali, kako to uvijek biva, internet pamti. Baš kao i Sveti Vasilije.

Tri priče, jedan dan, jedno isto pitanje. Ko određuje šta je tradicija?

Da pojasnim. U Nikšiću nam, kao tradiciju, nude Aca u Dolce & Gabbana jakni koji poziva Svetog Vasilija za svjedoka. U Jagodini nam, kao izdaju tradicije, prikazuju dvanaestogodišnjaka koji plete kapu. Iz crkvenih krugova – pazite sad ovo, jer je ovdje ključ – stiže osuda dječaka i, sasvim mirno, šutnja u slučaju čovjeka koji je, šaleći se sa Bogom i svecem, pred sudom branio četiri puške pored svog kreveta.

Da je Viktor, umjesto što hekla, preskočio do Ostroga i tamo zapalio svijeću za Aca, mirne duše bi se kandidovao za podobnog uzora po popu Stefanu Rajčiću. Da je Aco, umjesto što kupuje u Milanu, u njegove Rastoke čuvao ovce – ne bi mu ni pretres trebao. Ali tradicija, vidite, nije stvar pletiva ni jakne. Tradicija je, u našoj varijanti pravoslavlja, pitanje političke korisnosti. Poznajem taj mehanizam, predugo sam ga posmatrao. Crkva koja za ratnog zločinca ima odlikovanje a za dvanaestogodišnjaka koji plete ima anatemu, nije crkva – nego politička partija sa kadilom.

Valja napomenuti: otac Predrag Popović je, hvala mu, branio Viktora, i u svojoj odbrani je podsjetio na jednu činjenicu koju vrijedi ponoviti sto puta: Manastiri su vjekovima učili pletenje, vez, šivenje. Svešteničke odežde su šili muškarci. Patrijarh Pavle – isti onaj čiji su ostaci danas u Hramu Svetog Save – bio je obućar i sam je krpio svoje mantije. Ako je Rajčićevoj srpskoj tradiciji smetnja dječak sa iglama, onda mu smeta i najpobožniji patrijarh kojeg je ta crkva proizvela u posljednjih sto godina.

A ne smeta. Smeta mu što dječak ima pratioce.

Jer pop Rajčić, i ova moja teza stoji kao što i dalje, nažalost, stoji crkva na Rumiji, nije bio ljut što dijete plete. Bio je ljut što dijete postoji izvan njegovog kadra. Što postoji nešto lijepo što nije blagoslovila njegova ruka. Uzor nam, veli, mogu biti samo „ona djeca koja poste i pričešćuju se“. Prevedeno: uzor vam mogu biti samo ona djeca koju mi kontrolišemo. Uzor ne smije biti slobodan. Uzor ne smije biti originalan. Uzor ne smije biti – dijete. Uzor mora biti proizvod. Proizvod naše fabrike.

I evo nas đe smo i morali završiti. Aco, u jakni koja je preko noći postala najviralniji predmet u državi, priziva Svetog Vasilija; dječak Viktor, koji bi – kaže – jednog dana htio biti sveštenik, plete petljice za druge ljude, biva šikaniran od strane predstavnika SPC. Stoje na dvije suprotne strane istog teološkog pitanja. Ko je od njih dvojice bliži Bogu?

(Mišljenja i stavovi kolumniste nijesu nužno stavovi redakcije. Ali bi, možda, vrijedilo da budu.)

Petar Džankić, kolumnista portala Otvoreno

Mišljenja i stavovi kolumnista ne predstavljaju stavove redakcije Otvoreno.me. Otvoreno je zamišljen i pokrenut s ciljem da bude transparentan i svima dostupan medij, otvoren za različite teme i perspektive. Objavljujemo tekstove iz svih oblasti, uz jedini uslov da sadržaj ne krši važeće zakonske propise, ne ugrožava prava ili dostojanstvo drugih osoba i ne sadrži govor mržnje ili dezinformacije.