Kolaps sistema: Kada šačica ljudi može zaustaviti državu

Proteklih petnaest dana svjedočili smo rasulu koje više niko ne može da prikrije. Skupština usvaja 25 zakona za 87 minuta. Ne radi se o greški u kucanju - dvadeset i pet zakona za sat i po. Bez rasprave, bez analize, bez bilo kakvog suštinskog razmatranja. Kako je to slikovito opisao Gvozdenović: "Neslavni rekord parlamenta". A to nije rekord, to je sahrana parlamentarizma.

U isto vrijeme, osuđeni kriminalac Miloš Medenica jednostavno pobjegne, ili preciznije - ode. Iz države koja ima ANB, MUP, sudove, tužilaštvo. Pobjegne i šalje video snimke dok službe bezbjednosti tumače da li je to deepfake. Olenik bez dlake na jeziku kaže: "Medenica je pušten da pobjegne, radove su izveli policija i službe bezbjednosti". Jovanović i Zirojević konstatuju očigledno: "Bezbjednosni sektor se raspada."

I dok se to dešava, penzioneri saznaju da im je penzija povećana za 0.38 odsto. Za 1 euro i 74 centa u prosjeku. Pokret penzionera sa sjevera nije znao kako drugačije da odgovori na ovu uvredu, pa je pokrenuo - humanitarnu akciju za premijera i ministre. Sarkazam koji boli više od istine.

NVO protestuju ispred Skupštine. Mještani Gornje Gorice traže povrat zemlje. Mještani Botuna prijete radikalizacijom protesta. I sve je to legitimno. Sve je to demokratski. Ali postavlja se pitanje: gdje je granica?

Jer jedna stvar je protestovati ispred Vlade, ispred Skupštine, pred institucijama koje su odgovorne za stanje u kojem se nalazimo. Sasvim druga stvar je blokirati kružni tok, zaustaviti saobraćaj, spriječiti ljude da stignu na posao, u bolnicu, po djecu.

Postoji jedan jednostavan princip koji smo zaboravili: tvoja sloboda se završava tamo gdje počinje sloboda drugog. Imaš pravo da protestuješ - nemaš pravo da mi uništiš dan. Imaš pravo da izraziš nezadovoljstvo - nemaš pravo da blokiraš aerodrom. Imaš pravo na svoje pravo - nemaš pravo da mi uskratiš moje.

Oni protiv kojih protestuju sjede u klimatizovanim kancelarijama i voze se oklopljenim vozilima. Oni koje zapravo blokiraju su obični ljudi koji pokušavaju da prežive u državi koja ih je već odavno iznevjerila, izmedju ostalog jer dopušta haos i nered.

I tu dolazimo do suštine problema. Država je kolabirala. Ne zato što nema resurse - već zato što nema ljude. Ne zato što nema zakone - već zato što nema volju da ih primijeni. Politička klasa koja je trebalo da upravlja ovom državom nema ni znanje, ni želju, ni kapacitet da to učini. Neki iz nemara, neki iz loše namjere, ali rezultat je isti: sistemsko razgrađivanje državnog aparata.

Kada policija ne reaguje na blokadu saobraćaja - to nije tolerancija, to je nemoć. Kada tužilaštvo "istražuje okolnosti bjekstva" kriminalca koji se slobodno kreće i snima video poruke - to nije pravda, to je farsa. Kada se u parlamentu glasa bez da se čita šta se glasa - to nije demokratija, to je teatar.

A mi, obični građani, ostali smo taoci. Taoci političara koji ne znaju šta rade. Taoci protestanata koji ne znaju gdje da usmjere svoj bijes. Taoci sistema koji više ne funkcioniše.

Rješenje nije u tome da zabranimo proteste - rješenje je da imamo državu vrijednu poštovanja. Rješenje nije u tome da ućutkamo nezadovoljne - rješenje je da im damo razlog da budu zadovoljni. Ali dok toga nema, tražimo bar minimum: protestuj protiv onih koji su krivi, ne protiv onih koji su, kao i ti, žrtve.

Idi ispred Vlade. Idi ispred Skupštine. Idi ispred stranačkih sjedišta. Skloni se sa kružnog toka, makni se od aerodroma, oslobodi put ljudima koji nemaju veze sa tvojim problemom.

Jer na kraju krajeva, ti i ja smo na istoj strani. Oboje smo prevareni od iste političke klase. Oboje živimo u istoj državi koja se raspada. Razlika je samo u tome što ti misliš da blokadom možeš nešto promijeniti - a ja znam da će na toj blokadi najgore proći upravo oni koji ti nijesu krivi nizašta.

Portal Otvoreno.me