Ludakova istina

Negdje zlatnih osamdesetih u bivšoj SFRJ, radio je neobičan čovjek u naprednoj firmi. Bio je vrlo obrazovan, stručnjak iz oblasti ekonomije, ali su pričali tada krišom i polukrišom da je „otišao sa živcima". Naročito su u tome prednjačili oni koje je kritikovao, oni kojima je otkrivao skrivene tajne. Ime čovjeka je bilo Dragan. Uobičajeno ime za to vrijeme.

Posebno su u razglašavanju vijesti o Draganovom ludilu prednjačili direktori i nadređeni. A naravno, oni su to radili preko svojih podređenih, žena, daktilografkinja, sekretarica, čistačica. Mnoge od njih su bile čestite, i ispunjavale su prljave poslove iz straha, njih Dragan nije dirao, u smislu da im dobacuje nešto neprijatno, samo se ponekad duboko zamislio i plakao u njihovom prisustvu, kao da je znao šta ih sve čeka, te jadne žene.

Bilo je međutim, vrlo pokvarenih ljudi i žena, koji su zajedno sa nadređenima smišljali zakulisne radnje. Nije to bio samo finansijsko-materijalni dio, već i seksualni. Mnoge te žene su bile ljubavnice direktora, šefova, nadređenih, a kad im i to dosadi ustupali su ih direktorima drugih firmi, a oni njima ustupali njihove. Te žene čovjek kad gleda, znajući šta rade, nije znao da li da se razgnjevi, plače, smije ili ko zna šta...

To je bilo vrijeme krađe državnih dobara, cvjetao je privredni kriminal, sve kao predigra onoga što će ubrzo doći, tzv. „bolji život", koji naravno je došao u suprotnom smjeru od onoga što je trebao. „Ludi" Dragan se nije libio da iznese istinu o naizgled uglednim ljudima pred svima. Oni su ga zato mrzili. Htjeli su pošto-poto da ga uklone.

Čistačice i sekretarice su neumorno širile svoju „istinu o ludom" Draganu. Ljudi iz preduzeća su se primili. Zamrzili su ga i oni. Naročito, onda, kada se usprotivio naizgled naivnom patriotizmu, koji je bio zaboga dugo zakopan, dok je to odgovaralo partijašima da se uhljebe i seksualno zadovolje, da oprostite. Ali, sad je vrijeme kad baš to sve treba. Domovina ne može da čeka, dok se tuđi sinovi šalju u rat. Nećete valjda da budete peta kolona ili ludi Dragan.

Rat, koji je naizgled nevino počeo, sad se rasplamsao. Dragan nije dugo živio. Prorekao je mnogima da će trčati za korom hljeba. To se i ostvarilo. Ali prije toga Dragan je umro, otkrivši sve mutne radnje onih koji su mu držali posmrtni govor.

„Da, bio je dobar radnik, ali u zadnje vrijeme je sa živcima popustio", rekao je direktor firme sa blagim i lukavim smiješno-tužnim licem, stvarajući ionako šizofrenu atmosferu, sa radnicama u nekad skupim bundama, a sada otrcanim, koje su zaradile kao jeftine prodavačice ljubavi tom istom čovjeku.

Otišao je Dragan, otišla je savjest, ali i dalje nijesu bili nesrećni ljudi srećni. Žene u otrcanim bundama, kao i korumpirani muškarci su se odali piću. Mnogima je ustanovljena psihička bolest, a veliki broj njih je umro. Dok u isto vrijeme niče velelepna zgrada direktora firme, sada u društvu mladih djevojaka željnih svega, a koje je kupio za sitne pare.

Žene i ljudi iz firme šetaju izgubljeni ulicama, dok jednog dana se ne javi da su i njih našli negdje, dal smrznute, dal napuštene od svih ili nešto treće. A nekad su ti mrtvaci bile dobre ženske direktoru, koje je zamijenio novim živim mrtvacima, čiji ih leševi neumorno brane.

Miloš Lalatović, kolumnista portala Otvoreno

Mišljenja i stavovi kolumnista ne predstavljaju stavove redakcije Otvoreno.me. Otvoreno je zamišljen i pokrenut s ciljem da bude transparentan i svima dostupan medij, otvoren za različite teme i perspektive. Objavljujemo tekstove iz svih oblasti, uz jedini uslov da sadržaj ne krši važeće zakonske propise, ne ugrožava prava ili dostojanstvo drugih osoba i ne sadrži govor mržnje ili dezinformacije.