Praznik, ali…

Nedelja, praznično uparadjena, umivena i blistava kao školarac prvog dana škole.

Skoro na svakom ćošku improvizovani štandovi i na njima cvijeće.

Upakovano u najlon, jedan struk ili buket, omane vazice i pakovanja u oblicima koje samo razigrana (dječja) mašta može da smisli.

Prolaznici zaustaju, pitaju, kupuju ('ne kao prošlih godina', vajkaju se prodavci), a onda, pomalo stidljivo i kao krijući, odlaze niz ulicu, žureći da iznenade, obrade, uvažavaju.

Jer, praznik je, raščvetani praznik posvećen ljepšoj strani svijeta i boljoj polovini čovječanstva – ŽENI! Ali, usred te mirisne i ugladene (ova mladost bi rekla „fenši“) atmosfere, crv – pitanje koje uporno svrda i ne ostavlja na miru. Pitanje koje skoro pa negira prethodno izrečenu konstataciju o „ljepšoj i boljoj“ polovini (demografi tvrde da je to i više) svijeta i čovječanstva.

Jer, ako je to tako, a jeste, zašto samo jedan dan, pa ma koliko bio svečan, uglađen i namirisan? Šta je sa ostalim danima u godini, danima u kojima „ljepšu i bolju“ stranu tuču do iznemoglosti, siluju, uznemiruju, ubijaju…?

Gdje je sva ona finoća i džentlmenška uzvišenost kojom se danas ona „ružnija i gora“ (logičan zaključak, zar ne) strana i polovina danas razbacuje i sipa na sve adrese kao iz rukava?

Jer, skoro kao sporadičan incident djeluje slika muškarca sa buketom cvijeća ili ružom u ruci nekih drugih, reklo bi se „običnih“, dana.

Praznik je, makar i taj jedan jedini, i nije lijepo ružiti ga. I zato, uvažene dame, princeze i kraljice, SREĆAN PRAZNIK! I IZVINITE.

Pridružite nam se na Vajberu i Telegramu.