Škola bez zidova: sloboda misli, odgovornost i zajednica učenika

Danas, u vremenu kad tehnološki feudalizam prijeti da oslabi autonomiju čovjeka, škola mora ostati prostor slobodne misli i kritičkog preispitivanja. Dolaze vremena u kojima će uzlaznom putanjom ići oni koji su najhrabriji da misle svojom glavom i dovoljno znaveniji da znanje koriste odgovorno i etički. Zato Škola bez zidova otvara vrata slobode u kojoj djeca stiču znanja, primjenjuju ih u svakodnevnom životu i osposobljavaju se da samostalno funkcionišu u društvu, stvarajući pravednije i humanije uslove na Zemlji.

Jer đe su zidovi, često se rađa uskogrudost, a đe je otvoren prostor, rađa se sloboda i odgovornost. To je život do vječita borba da se odupremo prolaznosti i da pronađemo smisao u njemu. Gilgameš je htio travku besmrtnosti. Nije uspio. Zanimljivo je da Gilgameš i danas živi — ne kao mit, već kao potreba savremenog čovjeka da pronađe svoju travku besmrtnosti. Današnji čovjek ne traži čudesnu biljku, ali traga za načinima da produži svoje trajanje. Njegova besmrtnost ogleda se u djelima koja ostavlja, u znanju koje prenosi, u porodici koju podiže, u umjetnosti koju stvara, u dobru koje učini.

On želi da nadživi vrijeme kroz trag, kroz sjećanje, kroz vrijednosti koje ostaju i kada njega više nema. Koliko god se trudili da budemo savršeni, nemoguće je. Čovjek griješi. Ipak, u njemu uvijek treba da postoji snaga da ide dalje, da daje doprinos zajednici, da život na Zemlji učini dostojnim. Što je čovjek korisniji drugima, to je bolji pred Bogom, govorio bi moj otac. Te njegove riječi pratile su me svih ovih 60 godina i duboko su utkane u moje postojanje.

Rad njeguje karakter i dostojanstvo čovjeka, a škola je za mene prostor u kojem živim svoju misiju — mjesto gdje se susreću moj rad i moja duša. Možda je upravo moj rad u učionici ono iskonsko što me čini neprolaznom, možda je to moja travka besmrtnosti. O ličenje ljudskog je da ide naprijed i da osvaja, ali istinski uspjeh ne smije biti puko zadovoljenje sopstvenog ega. Pablo Pikaso je rekao da je dijeljenje osnovni ključ svakog uspjeha. Znači, vrijednost postignuća mjeri se onim što pokrene u drugima. Uspjeh je potpun tek kada se dijeli, kada osnažuje, kada otvara vrata onima koji dolaze poslije nas. Nije veličina u ličnom usponu, već u tome koliko ruku povučemo sa sobom. Tek tada napredovanje dobija smisao i prerasta u trajnu vrijednost.

Lekcija koju svakodnevno nosim sa sobom jeste da u učionicu ne ulazim samo sa znanjem. U nju prvo ulaze ljudskost, dobrota i odgovornost, oslonjene na rad i vjeru u čovjeka. Samo ljudskost i znanje zajedno mogu izgraditi istinski snažnu ličnost. Ipak, škola nije samo prostor u kojem se uči Pitagorina teorema ili analizira „Ana Karenjina“. Ona je mjesto gdje se uči razumijevanje, saosjećanje i poštovanje drugog. Neznanje samo po sebi ne započinje ratove, ali nedostatak empatije i odgovornosti može odvesti čovjeka u pogrešnom pravcu. Zato vjerujem da je zadatak škole da obrazuje i um i srce. Ako je škola prostor cjeloživotnog učenja, tada i nastavnik može neprestano da napreduje. Veličina tog poziva ogleda se u tome što, dok napreduje sam, istovremeno izgrađuje generacije učenika koje kroz nastavni proces, pored gradiva, uče da budu ljudi prije svega. Učionica je moj prvi prostor djelovanja.

Nastojala sam da učenici ostvare ishode učenja, ali i da gradivo povežu sa životom. Ponekad sam se pitala da li previše insistiram na toj vezi, ali rezultati na državnoj maturi i visoke ocjene mog rada od strane Zavoda za školstvo potvrdili su da je taj put bio ispravan. Budući da živimo u vremenu ubrzanih promjena, pred nama je i novi učenik. Znam često da kažem tik-tok generacija. Počela sam da otvaram prozore i vrata, čuvajući temelj i krov učionice, tog plemenitog zdanja, ali tražeći nova prostranstva u kojima znanje diše slobodnije. Učenici su to osjećali jednako kao i ja. Prigrlili smo knjige, pozorište, javnu riječ i zajednicu. Tako je nastala "Škola bez zidova" - prostor u kojem se uči o životu, odgovornosti i hrabrosti da se misli drugačije. Sjetila sam se Senekine misli da učimo za život, a ne za školu, i tim putem sam krenula, iako nije uvijek bio lak.

Energeja, znanje i kreativnost, satkani s ljudskošću, moraju biti u harmoniji kako bi škola postala prostor zdravog dijaloga i prevazilaženja generacijskih nesporazuma. Pažnja učenika je drugačije oblikovana, ali njihova potreba za smislom ostala je ista. Monološka nastava ih guši; žele interakciju, dijalog, prostor da se čuju i da kažu, a ne samo da slušaju. Žele izaći izvan vidokruga učionice. Žele da debatuju, stvaraju, glume, putuju, pišu, istražuju. Žele da budu učesnici, a ne posmatrači. Pružila sam im tu priliku, a oni su pokazali koliko su spremni da preuzmu tu odgovornost.

Z a razliku od današnjeg vremena, prije 30 godina uloga učenika bila je drugačije shvaćena - očekivalo se da slušaju, a ne da postavljaju pitanja. Kritičko mišljenje nije se uvijek doživljavalo kao vrlina. Ali vjerovala sam da dijete koje ne pita, ne može ni da raste. Koliko je hrabrosti bilo potrebno da objasnim da 21. vijek ne donosi samo digitalne uređaje, već i novu svijest. Učenici danas ne prihvataju pasivnu ulogu; oni traže dijalog i smisao. Zajedno sa učenicima gradim društvene promjene. Znanje stečeno iz knjiga dragocjeno je, ali nije dovoljno ako ne dodirne život. Zato izlazimo van učionice.

Zahvaljujući motu Škola bez zidova moj rad dobija širu dimenziju. Osnivam dramsku, recitatorsku i literarnu sekciju, pokrećem Klub filantropa, Mrežu mladih u borbi protiv vršnjačkog nasilja i Klub heroina. Stvaram prostor u kojem učenici uče odgovornost, hrabrost javne riječi, toleranciju, ljudskost, multikulturalnost, interkulturalnost i altruizam. Kroz projekte Ženskim pismom protiv selektivnog abortusa, Mališanima s ljubavlju, Poezijom protiv ejdžizma i Pozorištem protiv poroka, škola otvara vrata zajednici, a zajednica pruža ruke školi. I znova gradim svijet obrazovanja u kojem učenici postaju akteri, a ne samo slušaoci i posmatrači. Uče kroz igru, glumu, recitaciju, pisanje i humanost. Uče da je znanje neprocjenjiva vrijednost, a humanizam njegovo temeljno tkivo bez kojeg svaka informacija ostaje prazna. Učim s njima i od njih - rastemo zajedno, u međusobnom povjerenju i odgovornosti. Putujemo kroz bogate edukativne aktivnosti koje ih vode ka razumijevanju života, ali i ka najvažnijem - funkcionalnoj pismenosti, sposobnosti da misle, rasuđuju i prepoznaju manipulaciju. To je presudna vještina u savremenom društvu u kojem je ljudska egzistencija često potisnuta brzinom informacija i pritiskom tehnologije.

Danas, u vremenu kada tehnološki feudalizam prijeti da oslabi autonomiju čovjeka, škola mora ostati prostor slobodne misli i kritičkog preispitivanja. Dolaze vremena u kojima će uzlaznom putanjom ići oni koji su najhrabriji da misle svojom glavom i dovoljno znaveniji da znanje koriste odgovorno i etično. Zato "Škola bez zidova" otvara vrata slobode u kojoj djeca stiču znanja, primjenjuju ih u svakodnevnom životu i osposobljavaju se da samostalno funkcionišu u društvu, stvarajući pravednije i humanije uslove na Zemlji. Jer tamo gdje su zidovi, često se rađa uskogrudost, a gdje je otvoren prostor, rađa se sloboda i odgovornost. Ozbiljno društvo treba slobodu – ali ne slobodu bez mjere, već slobodu prožetu znanjem, etikom i sviješću o drugome. Sloboda se ne podrazumijeva; ona se uči kroz život, kroz dijalog i kroz preuzimanje odgovornosti za sopstvene odluke. Upravo zato škola mora biti mjesto gdje se sloboda ne samo izgovara, već živi.

Tu se otvara pitanje: ima li u školama dovoljno prostora za slobodu i zašto mladi sve češće pružaju otpor formalnom obrazovanju? Škola je mjesto prvih ozbiljnih susreta sa znanjem, ali ako ono nije povezano sa smislom, može postati teret umjesto pokretača. Važno je razumjeti da se mladi ne opiru učenju; oni se opiru osjećaju da su nevidljivi, da se njihov glas ne računa i da se od njih očekuje poslušnost umjesto promišljanja. Zato treba iskoristiti sve resurse van četiri zida. Novi svijet nije prijetnja školi - on je njen produžetak: zajednica, javni prostor, kultura, mediji i dijalog među generacijama. Kada škola izađe iz zatvorenog okvira i postane prostor susreta sa stvarnošću, otpor slabi, a radoznalost raste. Jer sloboda u obrazovanju ne znači odsustvo pravila, već prisustvo smisla. A smisleno je da učenik bude viđen, saslušan i shvaćen. A ko je besmrtnost u tragu koji ostavljamo, onda je moja travka besmrtnih u učionicama bez zidova, u mladim ljudima koji su naučili da misle, dijele i stvaraju.

Ako je život borba protiv prolaznosti, onda je obrazovanje najdostojniji odgovor toj borbi. A ako škola uspije da spoji znanje i humanost, slobodu i odgovornost, tada ona prestaje biti zgrada i postaje prostor smisla. U tom prostoru rastemo zajedno - i učenici i ja - svjesni da najveća pobjeda nije trajati dugo, već trajati kroz dobro koje ostavimo iza sebe.