Mislio sam da ću moći sam — mit o snazi koji nas košta zdravlja

U Crnoj Gori se o boli rijetko govori naglas. Umjesto razgovora, njeguje se izdržljivost, a umjesto traženja pomoći ćutanje. Generacijama se prenose poruke 'izdrži', 'proći će', 'budi jak'. Pitanje koje se nameće nije zašto pojedinci ćute, već zašto društvo i dalje nagrađuje ćutanje. Dijagnoza mi je postavljena 30. avgusta 2024. godine, s tim što sam prije toga dugo probao da 'izbjegnem' službenu dijagnozu depresije, odlazeći na terapiju godinama.

Tada sam se fizički razbolio i nijesam mogao pobjeći od mentalnog i duševnog stanja i zataškane bolesti. Nijesam mogao mjesec dana da izađem iz kuće, da treniram, da aktivno ignorišem probleme, tako da sam ostao protiv svoje volje - sam sa sobom. Tada sam znao: meni treba pomoć! Timski riječi crnogorskog influensera Vuka Mihajlovića započinju svjedočenje za Pobjedu, otvoreno govoreći o ličnoj borbi s depresijom i trenutku kada je prihvatio činjenicu da je traženje stručne pomoći čin snage, a ne slabosti.

Mihajlović se godinama uklapao u obrazac ponašanja 'ćuti i trpi', nastojeći da ispuni očekivanja okoline i nastavi dalje bez pitanja i žaljenja. Tek kada više nije mogao da funkcioniše kao ranije, potražio je stručnu pomoć. Danas o dijagnozi govori javno jer vjeruje da mnogi prolaze slične probleme, ali nemaju snage da progovore o tome. Njegova priča nije izuzetak, već ogledalo iskustava mnogih koji funkcionišu 'na silu' uvjereni da moraju izdržati. Ovo nije samo priča o jednoj dijagnozi i iskustvu, ovo je apel svima koji godinama 'ćute i trpe', ali i onima koji svojim riječima, stavovima ili tišinom održavaju taj obrazac.

Posle Mihajlovića, tek tada se prizemljuje lik: depresija nije pokazatelj slabosti već partner koji traži razumijevanje i pomoć. 'Kukavica to ne bi priznala', rekao je on o sebi, prisjećajući perioda kada je smatrao da to rade samo slabi ljudi i kukavice. No, kada je pronašao snage da javnosti saopšti svoje muke, dobio je neizmjernu količinu podrške i motivacije od okoline. Godinama je pokušavao da istraje, misleći da mora biti muškarac i izdržati sve. Životne situacije koje su dovele do tog trenutka bile su teške — privatno i poslovno — i doveli su ga do zaključka da mora tražiti pomoć.

Ovaj je put otprilike počeo sa sjećanjem na to kako društvo muškarcu od malena sugeriše da ne plače i da se ne pokazuje slabost. 'Veliki udarci na razumijevanje sebe i uloge koju imaš kao osoba muškog pola kreću od samog starta', kaže Mihajlović, dodajući da mi danas imamo priliku popraviti to kroz dostupne resurse i znanje. Naglasio je da bismo svi trebali 'spustiti gard, naćuliti uši i raspričati se'.

Kako na ovaj ukorijenjeni obrazac ponašanja gleda struka? Psihijatar Aleksandar Popović objašnjava da je obrazac 'ćuti i trpi' naučeno ponašanje koje se prenosi iz generacije u generaciju, prateći porodične i društvene norme. 'Nekada ranije je imao svoju funkciju, jer ova emocionalna suzdržanost bila je način preživljavanja, u periodima nesigurnosti i kriza', kaže Popović. I danas se doživljava kao takav, ali u okolnostima koje nijesu kao što su bile, može predstavljati značajnu prepreku za psihičko zdravlje. U našoj sredini i dalje postoji uvjerenje da je ćutanje znak snage, a pokazivanje emocija slabost, naročito među muškom populacijom. 'Problem je što takva 'snaga' nije istinska psihološka otpornost — to je potiskivanje, a kada potiskivanje, kao mehanizam odbrane, zakaže, tada imamo ozbiljnije posljedice po mentalno zdravlje', naglašava Popović.

On dodaje da su razlike među generacijama i polovima jasne: mlađe generacije su otvorenije za razgovor o mentalnom zdravlju, spremnije traže pomoć i manje su opterećene stigmatizacijom, dok starije generacije još uvijek imaju obrasce 'ćuti i trpi'. Žene se češće javljaju i lakše verbalizuju probleme, dok muškarci često dolaze kasno, nerijetko tek kada simptomi postanu ozbiljni ili dođe do funkcionalnog pada. Strah od osude često je ključni razlog odlaganja liječenja. 'Ljudi imaju utisak da će ih okolina posmatrati drugačije ako potraže pomoć psihijatra', upozorava Popović. Životna istina je da što se ranije počne sa liječenjem, to je prognoza bolja.

Popović ističe da su pacijenti često odgovorili na pitanje zašto nisu ranije tražili pomoć: 'Mislio sam da ću moći sam'. Uz to dolazi i minimiziranje problema, poređenje sa drugima i strah od dijagnoze i reakcije okoline. Zanimljivo, kaže, jeste da se ljudi često više boje osude nego same dijagnoze. Dijagnoza donosi objašnjenje i plan, dok osuda donosi neizvjesnost i izolaciju. Uloga struke nije samo liječenje, već promjena obrazaca ponašanja i razmišljanja kroz psihoterapiju, farmakoterapiju, edukaciju i podršku okoline. Takođe je važan doprinos obrazovnog sistema i medija: obrazovanje treba da razvija emocionalnu pismenost od najranijeg uzrasta, dok mediji treba da govore o mentalnom zdravlju tačno, bez senzacionalizma i da destigmatizuju temu, uz odgovoran pristup. Zdravstveni sistem mora obezbijediti dostupnost usluga i raditi na smanjenju stigme kroz javne kampanje i otvoreniji pristup. 'Niko ne bi trebao da prolazi kroz ovakve poteškoće sam. Zato je razgovor često prvi i najvažniji korak', zaključuje Popović.