XV edukativni kamp za dijabetes od 17. do 20. septembra

XV edukativni kamp za dijabetes ove godine biće održan od 17. do 20. septembra u hotelu „Princess”. Noseća tema je „Dijabetes i nefropatija – između ograničenja i mogućnosti”.

Na kampu će učestvovati brojni ljekari iz Crne Gore i okruženja, prvenstveno specijalisti endokrinologije i nefrologije, koji će polaznicima predočiti kako dijabetes utiče na bubrege i kakve visokorizične komplikacije može izazvati, kako ih spriječiti, ali, uz pomoć psihologa, i savjetovati oboljele kako se nositi sa još jednom zdravstvenom tegobom koju izaziva šećerna bolest. Pacijenti, od kojih mnogi nose teške životne priče i svakodnevno se bore za zdravlje, prenijeće svoja iskustva, a treći dan kampa posvećen je temi „Tehnologija, zdravstvena njega i sveobuhvatni timski pristup”.

Organizatori tradicionalnog susreta dijabetičara, ljekara i medicinskog osoblja u Baru su NVO „Plavi krug” – Društvo za borbu protiv šećerne bolesti Bar i Savez dijabetičkih društava Crne Gore.

Ova svojevrsna zdravstvena misija, koja je kroz petnaest godina postigla mnogo u podizanju svijesti građana o potrebi prevencije i pravilnom liječenju, ali i u nabavci medicinskih pomagala za dijabetičare, traje u kontinuitetu deceniju i po zahvaljujući posvećenosti dr Valentine Kalinić, endokrinološkinje i predsjednice „Plavog kruga”. Ona je u razgovoru za Radio Bar i Bar info istakla da su joj u složenoj i skupoj organizaciji ovakvog skupa stalna podrška Opština Bar, farmaceutske kuće, privrednici i pojedinci, ali i kolege ljekari i medicinske sestre, koji volonterski daju snažan doprinos da ova priča postigne svoj cilj i puni efekat.

Dr Kalinić je započela i novi projekat „Žena kroz život”, posvećen problematičnim fazama u životu ljepšeg pola, ne samo kada je riječ o menopauzi, već i hormonalnim problemima koji se danas sve češće javljaju i kod djevojaka.

„Teško se nositi sa dijabetesom i potrebno je ogromno razumijevanje porodice, snaga i spremnost oboljelog, ali i adekvatan pristup i terapija od strane ljekara i medicinskog osoblja. Šećerna bolest je u porastu, sa tendencijom stalnog povećanja broja oboljelih, a pošteđena nijesu ni djeca. Imamo bebe od dva mjeseca do starijih ljudi od osamdeset godina koji imaju dijabetes. Naravno, simptomi se razlikuju, ali pristup u liječenju i način praćenja je isti. Moj cilj je od početka bio da skrenemo pažnju na opasnosti, da doedukujemo pacijente i nas, ljekare i medicinske sestre. Posebno moramo voditi računa o djeci. U septembru smo, kada počinje školska godina, i bilo bi veoma dobro da roditelji djece sa dijabetesom upoznaju nastavnike, pedagoge i psihologe sa tom činjenicom, jer je neophodan poseban, naravno, nikako diskriminišući odnos, već suptilan, sa posebnom senzibilnošću prema djeci dijabetičarima. Dešava se da zaborave da uzmu užinu, što je iznimno važno kod dijabetesa; takođe, oni moraju da izađu iz učionice i daju sebi insulin. Zato i škole i vrtići, odnosno zaposleni, moraju imati tu informaciju. Udruženja djece sa dijabetesom su tome veoma posvećena”, kazala je dr Kalinić, koja je naglasila da su danas, nažalost, autoimune bolesti u porastu.

„Dešava se da u jednoj porodici dvoje djece dobije dijabetes. Nekada su najmlađi naši najbolji pacijenti, jer su od najranijeg djetinjstva suočeni sa problemima koje nosi to stanje, prihvatili su način života sa dijabetesom i prilagodili mu se. Od šesnaeste do osamnaeste godine je tranzitni period, što nekada nije bilo prepoznato od strane institucija (Institut za bolesti djece u Podgorici sada je formirao grupe, što je značajna podrška), nakon čega, umjesto pedijatra, mlade ljude sa dijabetesom prati endokrinolog. Važno je pacijentima približiti kako se mjeri šećer, koriste trakice i pumpe. Zato sam predložila da se u našoj, barskoj bolnici otvori posebna ambulanta, u kojoj bi ljekari i tehničko osoblje pratili novine, edukovali sebe, ali i pacijente. U tom smislu važan nam je i kamp, koji se od devetog, kada je, zbog poznatih okolnosti, bio priređen onlajn, uvijek fokusira na određenu problematiku, jer dijabetes sa sobom nosi raznovrsne komplikacije i brojne zdravstvene tegobe. Često kada se pojave drugi problemi – srčani, visok pritisak, nefrološke komplikacije – saznamo da pacijent ima šećer. Osim što smo uobičajeno na kampovima posvećeni ishrani, novinama u terapijskom pristupu (dijabetologija je u posljednjoj deceniji napredovala, kako u pomagalima, tako i u terapijskom pristupu, posebno za dijabetes tip 2) i trudnoći, ovoga puta to je nefropatija, jer pacijenti sa šećernom bolešću tip 2 od početka imaju sve faktore rizika za razvoj bolesti bubrega. Ako prođemo kroz dijalizne centre, vidjećemo da su sedamdeset posto onih koji su na dijalizi dijabetičari. To je invazivna terapija, koja je teška za pacijente, učestala i još jedan dodatni činilac koji remeti život i zdravlje. Da ne bi došlo do dijalize, kao terminalnog stadijuma, moramo sve uraditi da osobe sa dijabetesom, uz sve komplikacije, ne dobiju i ovu, koja je, uz bolesti očiju, nogu i krvnih sudova, veoma otežavajuća za pacijenta. Zato će sa nama na kampu biti svi nefrolozi u Crnoj Gori i pedijatri-nefrolozi. Na kampu će učestvovati i oni koji imaju komplikacije, sa napomenom da nije isto kada je neko u prvom, a neko u četvrtom stadijumu nefropatije. Ako je pacijent u prvom, mora naučiti kako da se hrani, kako da drži šećer i pritisak pod kontrolom, odnosno kako da zaustavi progresiju. Pacijent koji je u nultom stepenu ima šanse da preduprijedi, već za pola godine, tu vrstu komplikacije. Zato nam je važno da im u početnim stadijima ponudimo rješenja i terapiju koja će odgoditi dijalizu ili doprinijeti da nikada ne dođe do nje. Pacijenti koji su već na dijalizi biće u prilici da čuju što moraju preduzeti kako im ne bi bila, na primjer, amputirana noga. S obzirom na to da će na kampu učestvovati pacijenti u različitim fazama oboljenja, prenijeće jedni drugima iskustva, što, uz stručne savjete ljekara, može biti dragocjeno”, istakla je dr Kalinić, dodajući da će sa njima biti i mlade žene koje su od početka u toj priči. Dolazile su kada su imale svega 15 ili 16 godina, a sada su već majke koje su, sa dijabetesom ili nefropatijom (koja se češće javlja u trudnoći), rodile djecu. One su, kako je sa posebnim zadovoljstvom kazala dr Kalinić, pokazale nevjerovatnu snagu i spremnost da se nose sa bolešću na pravi način, uz podršku ljekara i porodice.

Kamp je puno postigao za petnaest godina postojanja. Trakice za pacijente poslije osamnaeste godine, do kojih je teško bilo doći, a koje mnogo manje koštaju od amputacije noge ili barokomore, ističe dr Kalinić, bile su dostupne tek nakon inicijative sa kampa.

„To je bio vanredan uspjeh, jer su trakice za dijabetes bile veliki materijalni izdatak za porodice koje imaju jednog oboljelog člana, a ponekad i više. Bez njih dijabetičari ne mogu da funkcionišu, a nažalost, još uvijek ih nemamo za dijabetes tipa 2. Te iste godine, nakon višegodišnjeg trajanja kampa, dobili smo i senzore, a zatim i pumpe. Osobe sa dijabetesom tip 1 trebalo bi da dobiju senzore i poslije dvadeset sedme godine. To nam je cilj, a trebalo bi da bude i našim institucijama, jer uvijek je bolje prevenirati komplikacije. Ponavljam, liječenje posljedica dijabetesa košta mnogo više od pumpi i senzora. Dijaliza je već komplikovani tretman, da ne govorim o transplantaciji bubrega, nakon što ih šećerna bolest ošteti. Dijabetološka savjetovališta moraju biti prodornija i glasnija, a ja sam već razgovarala sa predsjednikom Opštine, koji ima puno razumijevanja, da za udruženje dobijemo prostorije gdje bi se pacijenti, ljekari i medicinsko osoblje susretali, razgovarali i edukovali. Vrlo je važno, i to bi bila značajna motivacija za pacijente, da imaju svoj kutak, što bi, naravno, trebalo organizovati u svim gradovima”, poručuje dr Kalinić, koja je posljednjih godina posvećena još jednom zdravstvenom problemu i projektu „Žene kroz život”, koji nije prepoznat u našem društvu na pravi način, a često ni u medicinskim krugovima.