Feđa Štukan: „Mediokriteti mrze umjetnost jer im ruši iluziju o sebi“

Postoje ljudi koji samo prolaze kroz život, postoje oni kroz koje život prođe nasilno, ostavljajući ožiljke koji nikada do kraja ne zarastu. Feđa Štukan pripada ovoj drugoj vrsti.

U njegovim odgovorima nema potrebe da bude dopadljiv, nema želje da zvuči mudro, optimistično ili utješno. Govori o ratu, autodestrukciji, gubitku kontrole, iluzijama, hemiji mozga i svijetu koji, po njegovim riječima, sve agresivnije nagrađuje mediokritete. Ne pokušava da se zaštiti od sopstvenih kontradikcija, niti da sebe predstavi boljim nego što jeste.

Foto: Miroslava Pudar

Koliko Vas danas određuje ono što ste prošli?

Kvantna fizika kaže da odluke koje donosimo u sadašnjost mogu uticati na događaje u prošlosti, ako je to istina onda je pitanje šta je od tih događaja iz prošlosti promijenjeno i da li se ikako desilo, da li sam to sve što sam vidio promijenio svojim trenutnim dijelovanjem. U svakom slučaju to što mi je u glavi i dalje tu stoji i to je ono što me čini onim što jesam, šta god i kakvo god da je to što jesam. To me je stvorilo. Ja sam skup iskustava, slučajnih genetskih predispozicija, socioloških uslovnosti, kompilacija svih ljudi koje sam upoznao, knjiga koje sam pročitao, filmova koje sam pogledao,  muzike koju sam čuo. Određuje me potpuno. Ja sam samo to.

Koliko je stabilnost stvarna, a koliko samo privid?

Nisam siguran šta mislite pod stabilnost, stabilnost koja podrazumijeva sigurnost je ničim garantovana iluzija, na nivou lijepih misli, želja i molitvi. Sve su stvari podložne promijenama, ako promijene idu u pravcu koji nam odgovara – radujemo se, ako ne – patimo. Mislim da su i loše promijene dobre, kad se prebrode te početne faze šoka i nezadovoljstva i počne realno sagledavanje činjenica i pozicije, stvari se mogu okrenuti u vjetar koji vam odgovara. 

Rat skida slojeve do kosti; šta je prvo nestalo?

Prvo nestanu sve iluzije koje ste imali o ljudima: da su svi ljudi u suštini dobri, da su religije tu za ljude a ne za pare, da je homosapiens ikad prošao kroz evolutivni proces. Naši mozgovi još uvijek žive u krošnjama drveća. 

Autodestrukcija često izgleda kao jedini iskren odgovor na lažan svijet; u kojem trenutku ste shvatili da Vas vodi predaleko?

Ne postoji trenutak, to je dug proces. Shvatate postepeno, jer negirate koliko god možete. Kad shvatite i priznate, već je odavno kasno.

Čovjek vjeruje u kontrolu dok ga stvarnost ne demantuje; kada ste prvi put izgubili sebe?

Ne znam o kojem sebi da pričam, nisam ni siguran da nešto kao što je „sebe“ treba da postoji ikako. Dijelim isti život sa svim drugim životinjama i biljkama koje u ovom trenutku žive, to je taj isti život, ista energija koju iskorištavamo svi u ovom trenutku, nema „ja“ nema „mene“ to je isti živi sistem, isti život. Jasno mi je da zvučim apstraktno ali tom nekom zamišljenom, nepostojećem „sebi“ zvučim logično i tačno, tako da ne vidim ništa negativno u gubitku „sebe.“ Valjda tek tad i možeš da shvatiš ljepotu trenutka i važnost prilike koja nam je data i da budeš slobodan. Čovjek ne treba da ima kontrolu, to je u suprotnosti sa stvarnim životom, to je kontra življenja, kontrola je ozbiljan strah od života, pred-traumatski stresni poremećaj.

Foto: web

Bijeg od sebe ima mnogo oblika; koji je kod Vas bio najopasniji?

Ja nisam znao kako da podnesem realnost, a nisam shvatao da je realnost moguće mijenjati. Bilo mi je to sve preveliko i uopšte nije izgledalo da je podložno bilo kakvom uticaju i promjenama. 

Sudbina počinje da postoji onda kad odlučite da joj se prepustite a ona vas onda okrutno  kažnjava jer ste odustali od mogućnosti i dara da sami upravljate životom. Imao sam, u tom trenutku neshvatljive, hemijske procese u tijelu koji su me zbunjivali, trebao mi je hemijski balans koji očigledno nije mogao biti proizveden u takvom mozgu kakav je bio tad, pa sam ga pokušao naći u raznim vanjskim katalizatorima i suplementima. A onda sam shvatio da sve te hemijske spojeve svi imamo u glavi, trebalo je samo naučiti kako njima upravljati, prespojiti sinapse i upravljati proizvodnjom.  

Umjetnost danas često funkcioniše kroz kompromis; gdje prestaje istina, a počinje kalkulacija?

Kompromis počinje kad zatreba novca. Istina ne plaća račune. 

Koliko danas umjetnost ima stvarni uticaj, a koliko je samo dekor?

Ima mjesta za oboje. Stvarna umjetnost ima stvarni uticaj ali samo na ljude koji mogu da je shvate a takvih je jako, jako mali broj. Mogućnost razumijevanja umjetnosti zavisi od razvijenosti apstraktnog razmišljanja koje opet zavisi od kvaliteta obrazovanja. Ljudi slušaju muziku koju mogu da shvate, gledaju filmove koje mogu da shvate. Zato mediokrizija triumfuje. U muzici se to najjasnije vidi. Ako i ima nekih naznaka alegorije, odnosi se isključivo na nagone. Primjećujete da se slave samo mediokriteti, to je zato što publika dotle može da dobaci, sve preko toga je nedokučivo pa i uvrjedljivo jer svaki mediokritet za sebe misli da je najpametniji a ako ne može nešto da shvati, onda se slika o njihovom savršenstvu ruši, zato mrze umjetnost. I umjetnike. Rušimo im iluzije o njima samima. Morate biti slični njima ali ipak mrvu ispod, da se ne osjete ugroženim, tad možete biti prihvaćeni. Znam da nikad neću puniti stadione i neobično mi je drago zbog toga. Ako se to ikad desi znaću da sam negdje debelo pogriješio ili da je drugi zakon termodinamike dobro uradio svoj posao.

Foto: Uroš Arsić

Neki ljudi poslije sličnih iskustava postanu tiši. Neki ogorčeni. A neki, poput Feđe Štukana, predugo gledaju stvarnost bez uljepšavanja da bi više mogli vjerovati u ono što većina ljudi naziva normalnim.

Možda upravo zato ovaj razgovor nema potrebu da bude prijatan. U njemu nema motivacionih poruka, nema lažne nade, nema pokušaja da se život estetski popravi riječima. Samo čovjek koji je dovoljno puta dotakao dno da više nema luksuz da laže ni sebe ni druge.

A to je danas vjerovatno radikalnije od bilo kakve pobune.

Milovan Kljajević