MARKO TOMAŠ: FIGURA PJESNIKA DANAS JE KLAUN

U razgovoru sa Markom Tomašem nema pokušaja da se stvari učine jednostavnijim nego što jesu. Njegovi odgovori ne nude objašnjenja, nego otvaraju prostor u kojem nelagoda postaje jedini pouzdan znak da je nešto stvarno dotaknuto. Ovo nije razgovor o poeziji kao formi, nego o iskustvu koje se ne može do kraja objasniti, već samo izdržati.

Foto: web

Vaša poezija često briše granicu između života i teksta. Gdje Vi povlačite tu granicu, ako ona uopšte postoji?

MT: Ne znam više ako je poezija izašla iz mene ili sam ja izašao iz nje kao neka vrsta književnog lika. Kod mene su te granice odavno prebrisane. Dakle, postao sam bezgraničan, samim tim pretjeran i često se čudim samom sebi. 

Koliko je iskrenost u poeziji stvarna vrijednost, a koliko estetski efekat koji čitalac prepoznaje kao autentičnost?

MT: Ljudi svakodnevno lažu, muljaju ali dojma sam da ih iskrenost dira, da im je potrebna, kao utjeha, kao izraz istinske ljubavi koliko god ta ljubav bila zastrašujuća.

U vremenu u kojem je sve izloženo i dostupno, gdje povlačite granicu između poezije i puke ispovijesti?

MT: Za mene je poezija religiozno iskustvo. Ona svakako jeste ispovjed, vrlo moguće ne toliko pred ljudima koliko pred nekom višom silom, pred jedinstvenom vremena, nečim beskonačnim, velikom dušom u koju će jednog dana otploviti duše svih nas i tako konačno odsegnuti jedinstvo koje je istinska ljubav. 

Vaša poezija često se čita kroz prizmu autodestrukcije. U kom trenutku taj motiv prestaje biti iskustvo, a postaje obrazac?

MT: Vidi, nisam ja u svoje vrijeme bio nesklon ni destrukciji. Samo sam u nekom trenutku shvatio da mom biću više odgovara biti tužan nego bijesan. A to znači okretanje destruktivnih potencijala prema unutra, ka sebi, kao još jednoj beskonačnosti u kojoj se lako izgubiti. 

Koliko u Vašem pisanju ima stvarnog suočavanja, a koliko pažljivo oblikovane distance koja to suočavanje čini podnošljivim?

MT: S čime se točno ja suočavam? Rekao bih da se samo usudim reći neke stvari o kojima ljudi ne vole ni misliti. Recimo da se stvar svodi na to da volim izazivati nelagodu jer ako je nelagoda tu onda je moguće da sam na tragu nečeg istinitog. 

Koliko u Vašoj poeziji ima stvarnog rizika, a koliko prostora u kojem već znate kako će tekst funkcionisati?

MT: Određeni prostor komfora svakako postoji. Simbolički registar je manje-više uvijek isti, on je poput neke granice koja mi ne dopušta prevelika odstupanja i gubljenja u digresijama. 

Foto: web

Koliko je figura pjesnika koju publika danas vidi odraz stvarnosti, a koliko narativ koji se vremenom pretvara u istinu?

MT: Figura čega? Klauna. Čovjeka koji vapi za nježnošću usred sveopće grubosti. Jadna je to pozicija. Gotovo vrijedna žaljenja. Nekada je dojam kao da si pred streljačkim strojem koji rafalno puca ali ti nikako da se srušiš, agonija nikako da se okončna, samo si izranjavan i, jebiga, moraš očistiti te rane i kupiti novu odjeću da ne bi tako izbušen hodao svijetom jer si ipak lijepo odgojen čovjek. 

Šta Vam danas predstavlja veći izazov, napisati pjesmu koja zaista pomjera granice Vašeg izraza ili izbjeći ponavljanje sopstvenog rukopisa?

MT: Ništa ja nikada nisam novo napisao. Samo na svoj nedosotjni način nastavljam veliki tekst ljudske povijesti započet prvim pisanim tragovima. 

U kom trenutku umjetnost prestaje biti potraga za smislom, a postaje način da se izbjegne suočavanje sa onim što ne možemo da riješimo?

MT: Sve što čovjek može riješiti jeste da zamijeni pregorenu sijalicu. Sve drugo, ono što nazivamo pitanjima duše je nerješiva zagonetka. Pokušavalo se i to riješiti raznim pojednostavljivanjima ali što dublje zalaziš u ta pitanja prostor se sve više širi i shvaćaš da se do rješenje i ne može doći, može se tek istraživati dalje, dublje, šire a tu vreba opasnost da čovjek kasnije ne uspije pornaći put natrag. 

Koliko pisanje u Vašem slučaju još uvijek otkriva nešto novo, a koliko samo potvrđuje ono što već znate o sebi?

MT: Puki biografski fakti govore nešto o meni. To svakako ne znači da ja o sebi znam puno. Uostalom, iskren da budem, postavljaš neka bitna pitanja čovjeku koji zna put do psihijatrije i komune. Jebiga, rock and roll konobar donio račune na naplatu pa valja sad vidjeti kolika je šteta. 

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

MT: Ljudski je duh dezintegrisan. Od njega valja započeti kakavu takvu integraciju a nisam nesklon ni razmišljanju da treba pustiti stvari da se raspadnu do kraja. 

Foto: web

Ono što ostaje nakon ovog razgovora nisu odgovori, nego jasnije formulirana pitanja. A to je, u ovom slučaju, više nego dovoljno.

Milovan Kljajević