Milovan Kljajević: U carstvu buke, tišina je krivica

Postoji jedan tihi paradoks našeg vremena: nikada više glasova u javnom prostoru, a nikada manje smisla u onome što se govori. Često ostaje utisak da najviše prostora zauzimaju upravo oni koji imaju najmanje da kažu. Površnost, buka i samouvjerena praznina postali su gotovo pravilo, dok se smisao povlači na margine. Ono što posebno zabrinjava nije samo prisustvo takvih glasova, nego odsustvo onih drugih. Postoje ljudi koji imaju znanje, iskustvo, mjeru i dubinu, ali biraju tišinu. Možda iz umora, možda iz razočaranja, možda iz osjećaja da u buci nema prostora za riječ koja traži pažnju. Ali upravo u tome leži problem, kada oni koji imaju šta da kažu odluče da ćute, prostor se popunjava, najčešće pogrešnim sadržajem.

Do tog zaključka sam došao sasvim spontano, listajući društvene mreže. U moru površnih rasprava i glasnih praznina, naišao sam na nešto drugačije. Dvije TV kolumne, dva glasa koji odudaraju od opšteg šuma: “Čitanje stvarnosti” Milorada Durutovića i “Da se razumijemo” Aleksandra Ćukovića na RTNK. Bez galame, bez senzacionalizma, bez potrebe da se dopadnu po svaku cijenu, a opet dovoljno snažne da natjeraju čovjeka da zastane i razmisli. Upravo tu se vidi koliko su takvi glasovi prijeko potrebni. Ne zato što nude gotove odgovore, nego zato što vraćaju osjećaj da javni govor može imati smisla. Da može biti edukativan, odmjeren i promišljen, bez potrebe za bukom i agresijom. I tada postaje jasno da odgovornost nije samo na onima koji govore besmislice. Mnogo veća odgovornost je na onima koji imaju šta da kažu, a ne govore. Jer ćutanje u vremenu buke nije neutralno, ono je prepuštanje prostora drugima. A prostor, jednom izgubljen, teško se vraća.

Možda zato danas više nego ikad treba podsjećati da javna riječ nije privilegija, nego obaveza. Ne zato što neko misli da ima sve odgovore, nego zato što je ponekad važnije ne prepustiti prostor onima koji ga ne zaslužuju. Jer ako oni koji misle ostanu tihi, ne treba da nas čudi što nas vode oni koji ne misle. Zato su emisije poput “Čitanja stvarnosti” i “Da se razumijemo” važne ne samo kao sadržaj, nego kao podsjetnik. Podsjetnik da smisao još postoji i da riječ još može imati težinu, ali samo ako ima ko da je izgovori.

Miloradu Durutoviću i Aleksandru Ćukoviću ne treba reklama, ovo je samo iskrena javna zahvalnost.

Milovan Kljajević