Između džukele i čovjeka: svijet bez iluzija Aleksandra Vukovića

Postoje knjige koje se čitaju da bi se pobjeglo, i postoje one koje te natjeraju da se vratiš, ne nužno na neko ljepše mjesto, nego tačno tamo gdje jesi. „Pseći život“ Aleksandra Vukovića pripada ovoj drugoj vrsti. To nije literatura koja miluje, nego ona koja gura nos u stvarnost dok ne osjetiš njen miris, a ponekad i zadah. U razgovoru s autorom postaje jasno da taj pristup nije poza, nego dosljedan pogled na svijet u kojem su iluzije nužne, ali opasne, a sloboda često dolazi u pogrešnom pakovanju.

Tvoje priče često oblikuju naratori s društvene margine, prosjaci, čudaci, poraženi. U kojoj mjeri upravo takvi likovi posjeduju sposobnost da sagledaju stvarnost lišenu iluzija?

Ne nužno, svi mi gajimo svoje iluzije, gdje god se nalazili, na margini ili u središtu zbivanja. Stvanost bez iluzije je stvarnost bez snova, takva stvarnost je prejeziva za zamisliti.

Izjava tvog junaka da je „mali čovjek uvijek pas“ otvara snažnu metaforu. U kom pravcu je razvijaš, kao sliku društvenih odnosa ili kao unutrašnje stanje savremenog čovjeka?

Ne samo mali čovjek... Glavni lik priče „Pseći život“ u jednom trenutku kaže da smo svi mi neka vrsta psa, neko je kućni ljubimac svoje okoline, svoje žene, svog šefa, neko je ulični džukac koji slobodno trčkara trotorarom i u tom svom skitanju nalazi svu svrhu života. U ovom kontekstu društvo bi bilo neka vrsta šintera.

Tvoja proza je ogoljena, često cinična i bez moralnih utjeha. Koliko je takav pristup svjestan otklon od književnosti koja nastoji da uljepša stvarnost?

Potrebno je da proza pokušava uvijek da ogoli stvarnost, stvarnost koja na prvi pogled možda djeluje cinično, nepravedno i neutješno, no nadam se da sam ispod tog površinskog sloja uspio da podvučem slobodu kao pobjedu, čak i kad ta pobjeda dolazi kroz eksterni, društveni poraz.

U tvom radu prepoznaju se odjeci Dostojevskog, Kiša i srednjoevropske groteske. Kako pozicioniraš sopstveno pisanje u odnosu na književnu tradiciju, kao kontinuitet ili kao pokušaj njenog razgradnje?

Ne nužno, pokušavao sam i pokušavam da nađem svoj književni iskaz, svoj stil no prije svega trudim se uvijek i prvo da ispričam priču. Svakako, teško je, moglo bi se reći čak i nemoguće je pobjeći od uticaja književne tradicije i svih onih književnih velikana koji su vjekovima stvarali prije nas. Sve što pročitamo ostaje negdje u nama.

Tvoji likovi često balansiraju između tragike i crnog humora. Kakvu funkciju humor ima u tom prostoru, kao mehanizam preživljavanja ili kao sredstvo dodatnog pojačavanja očaja?

Ta vrsta balansiranja je nužna da nas ne bi stigao onaj Bećkovićev metak lutalica. Humor je izuzetno važan, i u životu i u stvaralaštvu. No kada govorimo o književnosti on uvijek mora biti u službi priče. Humor u književnosti ne smije biti vic, jeftini štos koji postoji samo radi sebe.

U priči o čovjeku zarobljenom u repetitivnoj svakodnevici snažno tematizuješ rutinu. Koliko upravo kolotečina predstavlja ključnu tragediju savremenog čovjeka?

Da to je onaj prokleti protivnik koji nas tjera da ne primjećujemo sve ono divno što je oko nas i da pristajemo na ovaj krivi i nepravedni svijet u kojem je nepravda svakodnevica.

Književnost je istorijski imala moć da uznemiri i preobrazi društvo. Gdje danas vidiš njen stvarni domet?

Književnost je mijenjala politike, istorije, civilizacije, i sadašnji svijet u kojem je književnost kulturna dekoracija oblikovan je i nastao je iz književnosti i umjetničkih pokreta. Kapitalizam i materijalizam su djeca nihilizma (Bog je mrtav, tijelo vlada) dakle i savremeni svijet kao ovakav nastao je iz književnog djela. Možda se treba zapitati ima li dovoljno jakih ideja pa pokrenu nanovo točak, i ako ih ima gdje su i u kojoj priči?

U tvojim pričama dominiraju antiheroji koji odbijaju iskupljenje. Šta te u takvim likovima najviše privlači kao pisca?

Ljudska priroda je neicrpna inspiracija svakom piscu, i čovjek u svim njegovim osjećanjima, padovima i uzletima.

Granica između autobiografskog i konstruisanog u tvojoj prozi često je zamagljena. Kako definišeš odnos ličnog iskustva i svjesno oblikovane književne maske?

Sve što iz naših usta izađe je na jedan ili drugi način autobiografsko. Imajući to u vidu, uvijek sam pokušavao da se što više izmaknem iz tog domena autobiografskog. Želim da stvaram uvijek nešto novo, da maštam, izmišljam i da vajam te malene svjetove i sve stanovnike tih svjetova.

Smatraš li da pisac mora biti pomalo bezobziran prema svojim likovima, pa čak i prema čitaocima?

Ne, čak suprotno, mislim da treba da se prema njima ophodi sa najvećom pažnjom i delikatnošću i da ih pusti da sami polako ispričaju svoju priču.

Koliko je u savremenoj književnosti moguće biti iskren bez autocenzure?

Autocenzura je nužna. Ne možemo i ne smijemo uvijek reći baš sve što nam padne na pamet. Prije svega nije sve što nam padne na pamet nama na korist. 

Ako bi neko pročitao „Pseći život“ kao dijagnozu našeg društva, da li bis to smatrao komplimentom ili optužbom?

Ne razumijem ti ovo pitanje. Pseći život je svakako ako ne dijagnoza a ono jedna slika ovog našeg dijela svemira.

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidiš kao najdublji oblik dezintegracije?

Razaranje društva na pojedince, i razaranje porodice. Društvo više nije zajednica vec skupina pojedinaca.

Na kraju, „Pseći život“ ne nudi rješenja, niti pokušava da bude pametniji od života. Ostavlja nešto jednostavnije i neugodnije, činjenicu da čak i u porazu postoji prostor za odluku. A ako već toneš, onda barem znaš da si sam izabrao kako.

Aleksandar Vuković rođen je 1993. godine u Beranama, a odrastao je u Bijelom Polju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Po obrazovanju je diplomirani građevinski inženjer, ali se književnošću bavi dugi niz godina, kroz poeziju i kratku prozu.

Milovan Kljajević