„Ima li para od pisanja?“: razgovor sa Lukom Macanovićem

Među mlađim autorima na savremenoj crnogorskoj književnoj sceni pojavljuju se i oni koji kratku priču biraju kao prostor za istraživanje atmosfere, ideja i neobičnih prizora. Jedan od njih je Luka Macanović, autor rođen 1996. godine u Nikšiću. Njegova zbirka kratkih priča „Negativi“, objavljena 2024. godine, donosi niz priča koje se kreću na granici realnog i nestvarnog, često gradeći snažnu atmosferu kroz kratke, sugestivne prizore i neobične motive. Macanovićev književni rad prepoznat je i nagradom „Miodrag Borisavljević“ za 2025. godinu, a u razgovoru koji slijedi govori o nastanku svojih priča, odnosu prema likovima i idejama, kao i o prostoru koji književnost otvara između svakodnevice i imaginacije.

Kako bi te jedna od tvojih priča optužila kada bi mogla da te tuži na sudu?

Lako odlutam. Priče često ostanu nedjeljama u svojoj najsirovijoj formi. Vjerovatno bi me optužile za zanemarivanje.

U kojoj svojoj priči bi najduže mogao da preživiš i zbog čega baš u toj?

Živim u svim svojim pričama. Sve one su dio putovanja.

Na koji način pisanje više liči na kopanje rupe, a na koji na građenje mosta?

Nadugo i naširoko su daleko mudriji od mene pisali o mostovima od izgovorenih ili napisanih riječi koji povezuju ljude koje razdvajaju i vrijeme i prostor. Sjajne poznate primjere dali su nam Selimović, Andrić, Eko, Borhes… nemoguće je nabrojati. Prije par dana sam pročitao „Biblioteku noću“, u kojoj Alberto Mangel, između ostalog, govori o citiranju kao nastavku dijaloga o nekoj temi, koji vodimo s ljudima koje nikada nismo sreli.
Kopanje rupe je čudan poriv, koji nas prati od djetinjstva, od igranja u dvorištu ili na plaži. Postoji sjajan video esej Džejkoba Gelera o tome. Govorio je i o par video igara koje nemaju radnju, već se bave samo logističkim problemima kopanja sve veće i veće rupe. Igre su, mada neočekivano, stekle značajnu popularnost. Nije sve u cilju i potencijalnim bogatstvima ispod površine. Nekad samo želimo da kopamo rupu.

Koja riječ u jeziku nosi najviše tajni u sebi i zašto baš ona?

Kiša. Neka to ostane tajna.

Kako izgleda trenutak kada lik u tvojoj priči odbije poslušnost i krene u potpuno drugom pravcu?

Izgleda kao da je lik počeo da liči na mene. Nisam siguran da li je to dobro.

Kakav bi razgovor nastao kada bi svi tvoji likovi sjedjeli za istim stolom?

Onaj koji se vodi ljeti, kasno posle ponoći, pod zvijezdama.

Kako bi izgledao svijet kada bi se tvoje priče odjednom počele dešavati u stvarnosti?

Takav svijet je Edgar Alan Po savršeno opisao u priči „Metod doktora Tara i profesora Federa“. Srećom pišem kratke priče. Možda svijet ne bi ni primijetio.

Zašto pisci ponekad stvaraju nove svjetove i šta im u ovom postojećem nedostaje ili smeta?

Neke priče zahtijevaju novo okruženje u kom je lakše izraziti se. Novi svjetovi su uvijek odraz stvarnosti. Uvijek se ono što pisac voli ili ne voli može vidjeti u stvorenom svijetu. Nemoguće je ne utkati sebe i ono što te okružuje u svijet koji stvaraš.
Na kraju krajeva, bilo bi veoma gordo smatrati da čovjek može, poput boga, stvoriti iz ničega.

Kako bi nekome ko nikada nije pročitao knjigu objasnio šta je pisanje?

Parafraziraću Talja i reći da je to odlazak u tamnu šumu, u kojoj je 2+2=5, a izlaz najčešće nedovoljno širok za čovjeka.

Na koji način književnost može biti i skrivanje i razotkrivanje istovremeno?

Književnost nam daje mogućnost da ono što osjećamo prenesemo na više likova, pejzaže, detalje i motive. Najbolji književnici nam svoje misli – sami sebe – zamaskisraju i dozvole nam da postepeno sami donosimo zaključke. Vjerujem da smo tako u mogućnosti da saznamo mnogo više nego kroz suve definicije. Zanimljivije je i ispunjava nas više kada nam nije sve servirano.
Svi mi najviše otkrivamo o sebi kroz stvari koje pokušavamo da sakrijemo. Književnici nisu izuzetak. 

Koja je najneobičnija ideja za priču koja ti je ikada pala na pamet i odakle je došla?

Ako bih mogao, izdvojio bih borhesovsku ideju spiralnog šetališta sastavljenog od jednog segmenta, koji se ponavlja do beskonačnosti. Nemoguć cilindrični univerzum koji se protivi zakonima fizike.
Ideja je nastala na predavanju, dok sam slušao o periodičnim funkcijama i zamišljao njihov trodimenzionalni oblik. Nisam mogao da izbacim iz glave omiljeni dio šetališta na kom sam odrastao kako se spiralno proteže u nedogled – sve dok nisam našao svrhu takvom svijetu.

Kako bi izgledao svijet u kojem bi od svih knjiga ostala samo tvoja?

Ne želim ni da zamislim takav svijet.

Šta bi prvo pitao kada bi mogao da razgovaraš sa jednim svojim likom?

Paradoksalno je postavljati pitanje liku iz svoje mašte, znajući njegov odgovor i prije postavljanja pitanja. To me podsjeća na onog nesrećnog čovjeka koji gavranu postavlja pitanja znajući vrlo dobro odgovor na njih: „Nikad više!“

Koje pitanje pisci najviše izbjegavaju i zbog čega?

Zašto ne pišeš vedrije/bliže čitaocu/lakše/duže/kraće…?
Vjerujem da su pitanja koja počinju sa „zašto ne“ bolna svima koji vole da stvaraju i upijaju umjetnost. Da me ne privlači apstraktno, ekscentrično i nestvarno – ne bih pisao dominantno o tome.
Ne bih sebe ograničio ni na pisanje. Da imam ljepši glas – pjevao bih više. Da imam vještiju ruku – slikao bih. Tako je kako je.
Sjajan je kandidat i: „Ima li para od pisanja?“

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

Čini mi se da je sve manje ljubavi prema istraživanju i preispitivanju. Ono što savremeno doba otežava je mogućnost da se iznenadimo, osjetimo uzbuđenje potrage, istraživanja i otkrića. Stičem čudan osjećaj da smo više željeli da saznamo onda kada je potraga za znanjem bila mukotrpnija.

U vremenu brzih informacija i kratke pažnje, kratka priča ostaje forma koja zahtijeva i od autora i od čitaoca određenu vrstu strpljenja. U Macanovićevim tekstovima ona postaje prostor u kojem se svakodnevni prizori blago pomjeraju iz svog uobičajenog poretka, otvarajući prostor za slutnju, sjećanje i tiha pitanja. Možda upravo u toj jednostavnosti i nenametljivoj atmosferi leži posebnost njegovih priča, u sposobnosti da iz kratkih prizora izraste osjećaj svijeta koji je istovremeno poznat i pomalo neobičan. A baš tu, na granici između stvarnog i zamišljenog, nastaje prostor u kojem književnost najčešće i počinje.

Milovan Kljajević