Milan Stanišić: Otuđenje u sebi treba pobjeđivati iznova i iznova

Milan Stanišić rođen je u Beogradu 1994. godine. Pjesme piše od 2013. godine, a svoje literarne zapise objavljuje i na blogu „O trenutku. u trenucima“, gdje su, pored njegovih tekstova, zastupljeni i radovi drugih, uglavnom neafirmisanih autora mlađe generacije. Veliki je ljubitelj rokenrola, koji doživljava kao važan dio i života i poezije. Vjeruje da čitav kosmos može stati u nekoliko pravih riječi. Brz način života savremenog društva smatra opterećujućim i suvišnim, a iako je po prirodi optimista, ne voli da „prodaje“ vedrinu. Muzika, posebno ona koju sluša kasno u noć, često ga inspiriše da uzme olovku i papir i zabilježi stihove.

Poezija Milana Stanišića nastaje na razmeđu ličnih preispitivanja, unutrašnjih potresa i potrebe da se kroz riječ pronađe ravnoteža u svijetu koji često djeluje nesigurno i rastrzano. Njegovi stihovi progovaraju o anksioznosti, otuđenosti i potrazi za smislom, ali i o mogućnosti da se kroz umjetnost dosegne vedrina i svjetlost. U razgovoru koji slijedi Stanišić govori o nastanku svojih pjesama, uticajima koji su oblikovali njegov senzibilitet, iskustvima koja su obilježila njegovo pisanje, kao i o tome kako se čovjek može izboriti sa osjećajem otuđenosti u savremenom vremenu.

Kada se u tebi rađa pjesma, a u kojem trenutku ona postaje zapisana riječ na papiru?

Pisanje je nešto bez čega ne mogu da živim i posvećujem veliko vrijeme zapisivanju stihova. Živimo u mutnim vremenima, česta su previranja i u svijetu i kod nas. A to je, iako ne baš prijatno, jako podsticajno za komentar iz sfere umjetnosti. Utisaka je mnogo... Inače sam prilično krhk i tek se učim da to kod sebe mijenjam i da ojačam. Bregović je zapisao onaj genijalni stih "i čime od svijeta da se branim kao ruža sa dva smiješna trna ili snom". Ta nemoć pred ogromnošću svijeta usmjerila me ka pisanju i pisanje je nešto čemu sam se gotovo otšelnički posvetio. Nekad je pisanje stihova vid psihoterapija, a nekad mi se učini da napisane riječi mogu da stoje u širem kontekstu, i onda na tim zapisima radim, tešem ih i brusim. Olakšavajuća okolnost je to što sam po profesiji novinar, na dnevnom nivou se susrećem sa velikim brojem tekstova, pa otud i ta radna navika i disciplina. Čim osjetim potrebu da pišem, stihovi se dogode sami od sebe, sklon sam možda i previše introspekciji, pa jedan veliki dio toga i zabilježim. Tako se oslobađam i dostižem lakoću življenja. Inače se jako prijatno osjećam zbog toga, iako moje teme i nisu baš limunade i lake note.

U jednom stihu kažeš: „A stihovi su nastajali u velikim potresima“. Taj stih ostavlja snažan utisak – možeš li nam približiti šta stoji iza te misli?

Veliki potresi su motiv iz "Pjesme o unutrašnjem crnom psu", možda najmračnije iz moje aktuelne zbirke. Zato prethodno rekoh da teme koje me aficiraju i nisu baš limunade. Negdje na početku studija, kojem je prethodila i selidba, počeli su da se događaju potresi iznutra i vjerovatno određeni oblik straha od života. To je onaj period preobražaja u odraslog čovjeka. Mislio sam u jednom trenutku da uopšte ne plivam dobro u svemu tome. Mislio sam da sam upisao pogrešan fakultet, da mi treba nešto drugo, neko drugo okruženje i okolnosti. Bio sam naprosto bačen u život. Za nepunih godinu promijenio sam četiri grada - Bar, Nikšić, Budvu i Podgoricu.

Tada me je pisanje i spasilo, dosta pjesama u knjizi je iz studentskih dana. Svemu tome je prethodio bajkoviti mir i vrsta sazrevanja, ali se sa još jednom promjenom sredine to srušilo i bogami je bilo teško isplivati. Imao sam i jedan udes u međuvremenu, prevrtanje u dužini od 100 metara. Prošao sam, uz Božju pomoć, samo da poderotinom na koljenu! Na kraju sam uspio da se riješim raznoraznih težina, kao pečat borbe nastala je knjiga, a završio sam i faks i danas radim u struci. Mislim da bih u životu jedino mogao da radim kao novinar, hvala nekim dobrim ljudima što su prepoznali taj plamen u meni. Ja sam se dosta oko toga nećkao i snebivao. Novinarstvo i poezija su polja na kojima sam jako samouvjeren.

Da li je period u kojem je nastala pjesma „Moje pjesme“ bio prelomni trenutak koji te je učvrstio u odluci da nastaviš da pišeš?

"Moje pjesme" je osvrt na prva dva poglavlja iz knjige, ali i neke ranije pokušaje pisanja. U srednjoj školi sam se bavio muzikom, svirao sam gitaru u lokalnim rok bendovima, ali ništa nisam mogao da stvorim. A pokušavao sam, bio sam uporan i nešto od stihova je i nastalo, ali te zapise sam izgubio u selidbama. Onda sam 2013. počeo od nule i krenulo je kako treba! U jednom momentu pokušao sam da dam neki osvrt na materijal koji je do tada nastao. Pjesma koju si pomenuo mi je pomogla da bolje shvatim zašto poezija i zašto ogromno cimanje oko toga.

Anksioznost se pojavljuje kao jedan od motiva u tvojoj poeziji. Kako se nosiš s tim osjećajem i koji su autori ili umjetnici najviše uticali na tvoj senzibilitet?

Nema jake poetike bez nesigurnosti, pa i anksioznosti. Ne bježim od takvih motiva i oni su noseći u uvodnim poglavljima knjige. Taj naboj postepeno opada i recimo da sam jako ponosan na posljednju cjelinu "Ka vedrinama", koja ima blagu, mediteransku energiju. Ipak, ni to nije došlo bez borbe, a suočavao sam se i sa anksioznošću. Zapravo, mislim da više nemam snage baš toliko duboko i oštro da pišem o unutrašnjim dilemama. Te pjesme su svjedočanstvo borbe za vedrinu i dobio sam dovoljno na zrelosti i sposobnosti da se što čvršće vežem za svjetlost. Pominjem u "Anksioznostima" i neke uzore, na primjer gitaristu grupe Alice In Chains, Džerija Kantrela. Moje prve pjesme oslanjaju se dobrim dijelom na taj senzibilitet. Ali, nije to puko seciranje mraka. To je muzika i to su stihovi koji oslobađaju. Pominjem i pjesnika Dušana Vasiljeva, mislio sam na "Čovek peva posle rata", na šta se mnogo godina kasnije rok muzičar iz Pančeva, Velibor Nikolić odlično nadovezuje solo albumom istoimenog naziva. Moram da kažem da je Veliborov autorski rad mnogo uticao na mene. Možda je to stalo u pesmi "Banatska perspektiva". Brigandu i Jewy Sabatayu se uvijek vraćam. Tu je i ruski režiser Aleksej Balabanov, pa kad bi senzibilitet Alice In Chainsa pokušali predstaviti filmski, to je prava analogija.Stalo mi je puno do uticaja, neka djela mi životno znače i dugo godina sam u tom vajbu. Umjetnost spašava svijet i ljudske duše.

Da li smatraš da su mladi danas pomalo zaboravili da žive punim plućima – da budu prisutni u sopstvenom životu i cijene dar koji imaju?

Mi koji smo rođeni 90-ih smo dosta raslabljena generacija. Porobila nas je udobnost života i nemamo neku pokretačku energiju. Dosta je sve tu isprogramirano, karte su podijeljene i ostao je jedan mali dio generacije koji se nije upodobio tom trendu. Ciljam naravno na stanje u društvu i osvojene slobode. Predugo smo čamili pod čizmom autokratskog režima i paradigma je da se traži taj lakši put. Drago mi je što sam u takvom odnosu snaga ipak nailazio na neke posebne ljude sa kojima sam dijelio kontra stav.

Kako se, po tvom mišljenju, čovjek može spasiti od osjećaja otuđenosti u savremenom svijetu?

Čovjek mora da se spašava od otuđenosti. Ja sam put pronašao u pisanju, ipak su to opservacije na vrijeme u kojem živimo. Nekako sve više kapiram da neko posebno dobro vrijeme neće doći, a to je i prirodno. Svijet je nesavršen, svi smo nesavršeni i idealno društvo je zabluda. Otuđenje u sebi treba pobjeđivati iznova i iznova. Ja sam se otisnuo ka vedrinama i to je posljednja stanica na putu koji sam prevalio dok je nastajala knjiga. A u knjigu su utkani i svi divni ljudi sa kojima sam prevazilazio otuđenost. Sve dolazi na svoje... Nešto je do nas, a nekad i Bog pomogne. 

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidiš kao najdublji oblik dezintegracije?

Prisutna je narastajuća poplava površnosti koja postaje dominantan trend, a u isto vrijeme i narativ koji okuplja većinu. Ruku pod ruku s tim ide i preovlađujuća grubost, neka zabrinjavajuća vrsta agresivnosti. O porastu nasilja možemo čitati i u rubrikama crne hronike, ali i na drugom nivou primjetno je uvreženo uvjerenje da je grubost „karta“ na koju pojedinac treba da igra kako bi stekao neku širu afirmaciju u društvu. Nažalost, u kulturnom sektoru ne postoji snažna reakcija na pomenute negativne trendove i često se čini da se promoviše neko samodovoljno, prividno duboko stvaralaštvo. Pritom su i kriterijumi jako diskutabilni. Pored svega toga, kriza koju ne samo naša zemlja već i svijet proživljavaju na nekoliko nivoa ne ide u prilog stvaraocu da pronađe vrijeme za svoj konkretniji angažman. No, ostaje nada da će se pojaviti platforme koje će se iskreno suprotstaviti dezintegraciji.

Razgovor sa Milanom Stanišićem pokazuje da poezija često nastaje iz najdubljih ličnih preispitivanja i životnih lomova. Njegovi stihovi i razmišljanja svjedoče o potrazi za smislom, borbi sa anksioznošću i pokušaju da se u savremenom svijetu sačuva autentičnost. Uprkos osjećaju otuđenosti koji obilježava vrijeme u kojem živimo, Stanišić vjeruje da umjetnost može biti put ka unutrašnjem miru i vedrini. Upravo kroz riječ, stvaranje i iskren odnos prema sebi i svijetu, moguće je iznova pobjeđivati otuđenje i pronalaziti svjetlost u svakodnevici.

Razgovarao: Milovan Kljajević