Rambo Amadeus: Javno mnijenje ne postoji, ono je produkt propagande

Iza prepoznatljive ironije, Rambo Amadeus precizno mapira granice između onoga što se može reći i onoga što se mora upakovati. U razgovoru za "Dezintegrisano" govori o kompromisima koje nameće javni prostor, o publici koja traži jednostavnost i o razlozima zbog kojih je direktnost zamijenio složenijim, ali dugotrajnijim načinima izraza.

Foto: Stefan Rajhl

Savremena umjetnost često funkcioniše kao poza, a bunt kao stil; gdje danas uopšte prepoznajete autentičnost koja nije unaprijed svjesna sopstvenog efekta?

Umjetnost je prije svega kanal komunikacije, dobar autor je prilično svjestan svog auditorijuma.

Vrijeme naivnosti je iza nas, danas imamo dostupne alate za analize i predvidjanja. Nesvjesnost u izrazu više ne opstaje ni u izradi narodnih ćilima, i tkalje moraju da misle o tom šta se mušterijama više dopada i kako ćilime da plasiraju na tržište.

Autentičnost je na poslijetku proizvod promišljanja, osim ako po svaku cijenu želite da budete autentični, bez obzira na kvalitet koji nudite. Tu onda ne treba bog zna kakvo promišljanje.

Naše rodjake, šimpanze, njih odlikuje berskrajna spontanost i autentičnost. Homosapijens mora da misli o posledicama onog što radi.

Vremenom ste postali prepoznatljiv kulturni znak; gdje za Vas prestaje umjetnička sloboda, a počinje svjesno upravljanje sopstvenim likom?

To su odvojene stvari. Možete da budete prilično slobodni u izrazu, ako umijete poruku da umetnete u prihvatljiv kontekst.

Ispod dobro skrojenog odijela nije nužno nositi svilene gaće, osim ako ne glumite u erotskim filmovima.

Ali, bez obzira na vaša nastojanja, unutarnje borbe i dileme, društvo u svojoj uspavanosti traži da vas spakuje u odredjeni fajl i da spava bezbrižno, ignorišući vaše nove ideje. Osim naravno - vjernih fanova, koji su uvijek jako zainteresovani za novo. Ja se već dugo obraćam samo njima, svjestan zida nerazumijevanja koji postoji izmedju konzumenata masovne kulture i autora koji nešto suvislo žele da kažu.

Regionalna scena često simulira rizik, a zapravo igra na sigurno; ko po Vašem mišljenju najviše profitira od takvog privida autentičnosti?

Vlasnici kapitala. Samo njima odgovara status quo .

Ali ja ne obraćam pretjeranu pažnju šta se servira po masovnim medijima, na margini ima odličnih , autentičnih autora.

Foto: Marko Pigac

I politika i kultura proizvode pojednostavljene slike stvarnosti; gdje vidite veću odgovornost, u onima koji proizvode ili u onima koji to bez otpora prihvataju?

Ciklus proizvodnje i konzumacije su neraskidivo vezani pupčanom vrpcom. Javno mnijenje zapravo ne postoji kao nešto konstantno, baš kao ni kriterijumi . Oni su produkt propagande.

U Socijalizmu se svirao dobar Rokenrol, u klerokapitalizmu turbo folk.

Popularna kultura je zapravo po ukusu vladajuće klase, u čijim rukama su masovni mediji i mengele propagande.

U prostoru u kojem dominira brzo i lako svarljivo, gdje danas uopšte opstaje potreba za složenim sadržajem?

Samo u nauci.

Netflix ima intrukcije za scenariste - sadržaj ne smije da bude previše komplikovan, da bi publika mogla da prati, da ne mora da pamti šta je bilo u prošloj epizodi. Dovoljno je da su likovi, kostimi i scenografija isti.

Foto: Nenad Tasić

Savremeni umjetnik sve češće kalkuliše sa publikom i tržištem; šta se u tom procesu nepovratno gubi?

NIšta se ne gubi. Scena je šarolika, najinteresantnije stvari su po pravilu na margini, najgluplje su najpopularnije. Sve je tu, pristupačno svima, Youtube je savremena Aleksandrijska Biblioteka, samo treba istraživati, koga zanima , naravno.

Evo prije neki dan je svirao Tigran Hamasyan na Kolarcu u Beogradu. Izvanredno, bez dileme. Naravno, niko ni ne očekuje da ga vidimo na televiziji, ili da na radiju čujemo neku njegovu kompoziciju . Morate da budete mediokritet, da bi bili na masovnim medijima.

Čak i etimološki ove dvije riječi ponosno stoje jedna uz drugu.

Iz današnje perspektive, gdje prepoznajete sopstveni promašaj, ne kao grešku već kao pogrešnu procjenu?

Što nisam kao mlad počeo da radim za tržišta sa većim govornim područjem. Mislio sam da nisam dovoljno dobar. Ovako sam marginalizovan u već sasvim marginalnom kulturnom korpusu.

Pjesma Euro Neuro se trenutno izvodi u velikom norveškom mjuziklu, niko nema problem da pročita moj humor i ironiju. Sjeća li se neko neke druge pjesme sa ESC iz 2012?

Kada ste posljednji put svjesno izgovorili nešto iza čega nijeste u potpunosti stajali, i šta je odredilo takvu odluku?

Još početkom devedesetih sam prestao da govorim direktno šta mislim, počeo da pazim šta i kome govorim, svoje misli pažljivo pakujem, po nekad i mudro prećutim, da ne bih agresivnim neznalicama bio na radaru. Ali zato su tu pjesme, u kojima prilično razumljivo govorim o stvarima koje me zanimaju. Poslušajte na youtube šta sam zadnjih 10 godina uradio, vidjećete da ništa nisam preskočio ni odćutao.

Foto: Miloš Miladinović

Vaša kritika obuhvata društvo, scenu i publiku; gdje u toj slici locirate sopstvenu odgovornost?

Volim da otvaram nove teme, nove perspektive, saobrazno novim etičkim i estetskim potrebama društva. Smatram to svojim pozivom i svojom odgovornošću. Nisam tu da dajem odgovore, nego da otvaram nova pitanja.

Koju istinu savremeno društvo najdosljednije izbjegava, ne zato što je ne vidi, nego zato što je ne želi priznati?

Zagadjivanje vode, tla, vazduha, globalno otopljavanje kao poslijedica besomučne trke za profitom.

Svijet u cjelini se pretvorio u potrošačko društvo, topovsko meso kapitala. Umjesto da uče i promišljaju, ljudi besomučno kupuju., a misle da su sve pametniji što imaju više stvari , i da će skriveni medju tom gomilom kupljenih predmeta sve na kraju biti u redu .

Ironija je postala gotovo dominantan jezik javnog prostora; gdje za Vas prestaje biti sredstvo razotkrivanja, a postaje način izbjegavanja jasnog stava?

Ironija je jezik umjetnika u svakom autoritarnom društvu, gdje se svaki jasan stav završava uglavnom progonom. Stav upakovan u jaku ironiju jasan je svima , osim najširem auditorijumu, koji svakako nije konzument umjetnosti.

U kojoj mjeri je Vaša ironija tokom godina bila način da kažete istinu, a u kojoj način da izbjegnete da je kažete direktno?

U stopostotnoj mjeri i jedno i drugo. Ja ne pišem političke pamflete, nego pjesme, a tu su osnovni alati metafore, hiperbole, antiteze, onomatopeje… stilske figure sam naučio još u osnovnoj školi.

Ako ironija unaprijed računa na nerazumijevanje ili površno čitanje, u kojoj mjeri ona i sama učestvuje u banalizaciji onoga što želi da kritikuje?

Hm, Ako je Šekspir banalizovao ono što želi da kritikuje, onda i ja učestvujem u tome, nije loše biti u njegovom društvu.

Slabopismenima se obraćaju propagandna glasila. Oni jesu su zahvalno biračko tijelo, ali ne kupuju karte za moje koncerte.

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

Gubitak potrebe za znanjem i socijalizaciom u direktnom kontaktu. Društvene mreže nisu dovoljne.

Šta je najveća istina o Vama koju publika nikada nije shvatila?

Da moj humor nije proizvod dobrog raspoloženja, nego odbrambeni mehanizam , nastao u patnji zbog zaostalosti ljudskog društva.

U prostoru koji sve više nagrađuje jednostavno, ostaje pitanje koliko smo još spremni da slušamo ono što zahtijeva napor – i koliko nas to uopšte zanima.

Milovan Kljajević