Milovan Kljajević: Od čojstva smo napravili citat, od obraza uspomenu – narod bez stida nema kulturu

Foto: Milovan Kljajević

U Crnoj Gori se o kulturi najčešće govori onda kada treba popuniti binu, otvoriti kulturnu manifestaciju ili održati govor pred praznim redovima. Tada se izgovaraju velike riječi o tradiciji, identitetu i duhovnosti, a sjutradan se sve vrati na staro. Zato kod nas kultura često služi kao dekor, a ne kao stvarna vrijednost. A kultura nije dekor, nego ono što ostaje kad se ugase reflektori. Ona se vidi u načinu na koji govorimo jedni s drugima, kako se odnosimo prema javnom prostoru, kako tretiramo znanje, rad i tuđi uspjeh. Kultura se ne mjeri brojem festivala, nego nivoom svijesti jednog naroda. Zato se mora postaviti pitanje: postoji li uopšte kultura u Crnoj Gori, ili samo njena scenografija?

Teško je govoriti o kulturi u zemlji u kojoj čovjek veći dio života provede pod pritiskom golog opstanka, plaćanja računa, partijskih veza, nesigurnog posla i stalnog osjećaja da bez “nekoga svoga” ne može završiti ni najobičniju stvar. Kad je svakodnevica svedena na borbu da preživiš mjesec, knjiga postaje luksuz, a pozorište sporedna vijest. Ali siromaštvo nije jedini problem. Mnogo ozbiljniji problem je ono što smo prihvatili kao normalno. Kod nas se previše cijeni "snalažljivost", a premalo čestitost. Onaj ko zaobiđe red smatra se sposobnim. Onaj ko završi preko veze smatra se pametnim. Onaj ko prevari državu ili sistem često se doživljava kao dovitljiv. Pošten čovjek je naivan, principijelan čovjek je budala, a obrazovan čovjek sumnjiv ako od znanja nema koristi. To nije samo moralni kvar, nego kulturni slom. Jer kultura počinje tamo gdje postoji mjera, tamo gdje čovjek zna da javno dobro pripada i njemu. Gdje ne baca smeće kroz prozor auta. Gdje ne urla u kafiću kao da je sam. Gdje ne misli da je svaka zabrana uvreda njegove slobode. Gdje tuđi uspjeh ne izaziva bijes, nego poštovanje. Kod nas je često obrnuto. Ulica je ničija, pa je svačija deponija. Institucija je ničija, pa je svačiji plijen. Više pažnje dobije prostak koji pravi cirkus nego čovjek koji godinama radi ozbiljan posao. I onda se pitamo zašto nema kulture. Ne može biti kulture u društvu koje se stidi znanja, a divi se prečicama. Ne može biti kulture tamo gdje se svaka vrijednost mjeri pitanjem: “Što ja imam od toga?” Ne može biti kulture među ljudima koji bi zajedničko prodali za sitnu ličnu korist. Naravno, u Crnoj Gori postoje ozbiljni pisci, glumci, muzičari, slikari, profesori i ljudi sa ukusom i integritetom. Postoje pojedinci koji uprkos svemu stvaraju i drže nivo, ali pojedinci nijesu društvo. Nekoliko svijetlih ulica ne znači da je grad osvijetljen. Zato je možda poštenije reći: u Crnoj Gori postoje ljudi od kulture, ali kulturno društvo još nije stvoreno.

Najveći problem nijesu ni siromaštvo, ni politika, ni tranzicija. Najveći problem je što smo se navikli da živimo loše i da to zovemo normalnim. Navikli smo na prostakluk u javnom prostoru, na neznanje u ozbiljnim foteljama, na laž kao svakodnevni jezik, na bezobrazluk kao mjeru snage. Navikli smo da se pošten čovjek ismijava, da se lopov poštuje, da se radnik muči, a prevarant šepuri. Više nas ne vrijeđa kada najgori drže lekcije. Ne pogađa nas kada mediokriteti odlučuju o svemu. Ćutimo, sliježemo ramenima i nastavljamo dalje, kao da je prirodno da društvo ide naglavačke. Tada propada kičma jednog društva. A narod bez kičme može još dugo da stoji na nogama, ali više nigdje ne ide.

Jedan prijatelj mi je nedavno rekao: “Koliko si knjiga pročitao ove godine?” Pomislih, pročitao sam dovoljno da me zaboli, nedovoljno da se opravdam. I tu negdje leži istina o svima nama. Jer problem nijesu samo institucije, politika, prostaci i sistem. Problem smo i mi koji kukamo nad padom, a sami smo se odrekli discipline, radoznalosti i rada na sebi. Lakše je kritikovati društvo nego otvoriti knjigu. Lakše je psovati primitivizam nego odbiti da mu ličimo. Kultura ne propada samo odozgo, propada i odozdo, u svakom od nas kad prestanemo da učimo, da čitamo, da mislimo i da se stidimo sopstvene lijenosti. Jer narod koji izgubi stid pred sobom, neće izgubiti samo kulturu, izgubiće i posljednju šansu da ikada postane bolji.

Milovan Kljajević