Gorostas: Samo iskreno ili nikako

Sa novim singlom "Visoko", na crnogorskoj alternativnoj sceni pojavio se Gorostas – bend koji okuplja već prepoznata imena domaćeg rokenrola: Jova Čeprnića, Ivana Vuksanovića, Borisa Đurđića i Ivana Mandića. Ova pjesma ujedno najavljuje njihov debi album "Vriti", čije je objavljivanje zakazano za 2. april.

Njihova pozicija nije ni autsajderska ni dominantna, već se formira između iskustva i svjesnog odbijanja da se igra po pravilima koja garantuju veću vidljivost. U trenutku kada domaća scena balansira između uspavanosti i povremenih naleta energije, Gorostas bira sporiji, ali potpuniji proces – bez hiperprodukcije, bez kalkulacije i bez potrebe da bude bilo čija verzija.

Razgovor koji slijedi, u okviru rubrike Dezintegrisano, ne pokušava da bend definiše kroz žanr, planove ili ambicije, već kroz ono što najčešće ostaje van fokusa: ograničenja scene, lične nedostatke, stvarne troškove i granice do kojih su spremni da idu. Ako išta povezuje njihove odgovore, to nije ideja uspjeha, već potreba da se sačuva nešto lično i autentično, uprkos svemu što ga razgrađuje.

Crnogorska scena je zatvoren krug bez kritike i bez rizika. Ko je kriv za to?

Pa vjerovatno i mi sami. Jer nismo svjesni svojih potencijala, a svjesni smo svojih ograničenja. Potencijali se ogledaju u talentima i radu, a ograničenja su produkcijske prirode, neznanje kako publikacija na većem nivou funkcioniše, uspavana publika (koja se dinamičnije budi – što pokazuje i posjećenost koncerata pojedinih autorskih bendova), oprema za snimanje demo muzike. Mada kako vrijeme izmiče, a mi iskusniji nekako i ne osjećamo to i navikli smo na alternative pa nam je fokus na samu muziku. Što se tiče kritike, voljeli bismo da smo svi malo više (kao bendovi) upućeni jedni na druge, što u poslednjih par godina i nije slučaj obzirom da se svi družimo i sa starijim ekipama, a nije ni mlađa ekipa za ostaviti po strani, jer su dosta uključeni i prate scenu i konstantno prelaze pomenute ’’prepreke’’. Jedni drugima upućujemo i kritke i pohvale, što možda ranije nije bio slučaj. 

Ko na sceni danas nema pokriće za ime koje nosi?

Ovo nije na nama da odgovorimo, obzirom i da se radi o maloj sceni i na tako maloj sceni svaki bend koji traje je opravdao svoje ime i čvrsto stao iza njega! Zbog toga bismo radije pohvalili njihov trud i predanost ka tome da opstanu i rastu kao grupa više nego kao pojedinac. Ovdje baš mislimo na autorske bendove. Smatramo takođe da svako nosi svoje ime i da ga vremenom svojom muzikom krasi i ukrašava. 

Gdje odbijate da se prilagodite, iako znate da bi vam to donijelo više publike?

Čvrsto odbijamo da hiperprodukujemo stvari, odnosno da se bavimo štancanjem muzike kao što je to bila priča ranijih godina na balkanskom tržištu sa pojedinim žanrovima. Tako da konkretno i jedino žanr. Mi insistiramo na tome da u cijelosti formiramo priču pa bio to singl nakon nekog vremena, EP sa nekoliko pjesama ili pak album kao što je to bila i naša primarna ideja sa kojom smo kao Gorostas i krenuli. Mi smo sjeli i čvrsto odlučili da ne želimo biti  još jedan cover bend u nizu, nego želimo nešto iza čega stojimo: potpisom, trudom, emocijom i što naravno na kraju dana želimo da sviramo ljudima bez izgovora. Ta ideja je na kraju bila krunisana albumom. 

Ko vam je najbliži po zvuku, i zašto niste samo njihova slabija verzija?

Obzirom da slušamo dosta muzike, teško je reći da imamo neki bend ili konkretnog umjetnika za kojeg se možemo zakačiti i reći e ovo nam je bila 100% insipracija. Mi samo nismo slabija verzija sebe u ovom ''aranžmanu''. Mi stremimo svakom probom da nadilazimo sebe i svoja očekivanja. Od samog predloga nekog riffa i refrena, preko same konstrukcije pjesama, riječi u istim, do finiširanja. Želimo da budemo definitivno najbolja verzija sebe u tom momentu rada. Jer opet, iskusnija je ekipa okupljena oko čitave priče, sa istim ciljem. A to je da se predamo trenutku pisanja i stvaranja, pa ako nismo zadovoljni sa tim krenemo ispočetka, ako jesmo da guramo dalje. Sve preko toga nismo mi, nego blijedi pokušaj nečega.

Ko je bolji od vas na ovoj sceni i zašto?

Prije svega, nismo tu da se takmičimo pa da na kraju neko pobijedi. Mi smo tu da podijelimo nešto najintimnije sa nekim ko je zainteresovan da to čuje i vidi. Taj odnos 1/1 je dovoljna borba na sceni. Mi smatramo da je svaki bend koji se cimao da ova scena u momentima zatišija bude budna u neku ruku, dok smo mi spavali, dosta smjeliji od nas. A to ko je bolji ili čiji je album ''moćniji'', nadam se da će imati ko da oslušne i ocijeni. 

Koliko daleko mislite da možete dogurati, realno, bez romantike?

Tu smo ušli bez očekivanja, pa nastade Visoko! Ovo je u početku bilo okupljanje stara tri člana, pa zatim integracija sa pjevačem koji bi pjevao neki žanr njima blizak. Zatim neka svirka reda radi sviranja, na kraju priča ''Ne! Pravimo našu muziku.'' Stoga, idemo redom. Očekujemo dobre svirke, šutke, konstantnu interakciju. Pa guramo dokle se može, a uz malo truda realno i može se. Nećemo puniti Arene i dvorane. Mada puna Kanli Kula (Herceg Novi) je cilj.  

Šta radite, a da duboko u sebi znate da nije dovoljno dobro?

Dizanje tenzija, ne ide nam nikako to u bendu. Mora to dosta bolje i dinamičnije. 

Šta vas je ovaj bend već koštao, stvarno i konkretno?

Para, trebalo je to dobro snimit, obradit'. Valjalo je izgubit koji živac na poneki tejk i po koju trzalicu i set žica za gitare. Al ništa što će nas dalje koštati. 

Šta treba da ostane od Gorostasa kad prođe vrijeme?

Apsolutno i jedino muzika. Da ostane lični pečat u fizičkom ili eto za sada digitalnom formatu. Ali samo iskrena muzika. 

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

Formirati nešto iza čega stojiš i bez pardona reći da je tvoje bez ikakvog uticaja spoljnjeg svijeta. Bilo to ''underground'' ili ''mainstream''. Sačuvati nešto od propadljivosti savremenih normi i sistema. Nazovimo to u ovom slučaju ''Obraz''. 

Na kraju, iza svega ostaje jednostavna, ali rijetka namjera: da muzika bude iskrena, a trag koji ostavlja njihov. U vremenu u kojem se vrijednosti brzo mijenjaju, a pažnja još brže rasipa, takva pozicija djeluje gotovo tvrdoglavo, ali upravo u toj tvrdoglavosti leži njena snaga. Ne kao garancija uspjeha, već kao način da ono što nastaje ima težinu i smisao i van trenutka u kojem je stvoreno.

Jer sve ostalo je, u suštini, prolazno: i trendovi, i vidljivost, i kratkotrajni uspjesi. Ono što ostaje jeste ono iza čega se može stati bez zadrške, bez obzira na domet.

Milovan Kljajević