Nebojša Krulanović: Najveći problem nije siromaštvo standarda, već siromaštvo svijesti

Između različitih prostora i iskustava formira se izraz koji ne pripada jednom mjestu, već kontinuitetu kretanja. Nebojša Krulanović, kompozitor, pijanista i dugogodišnji muzički direktor u austrijskim pozorištima, čiji se rad oblikuje na presjeku različitih kulturnih i muzičkih tradicija.

Rođen 1958. godine u Foči, odrastao u Sarajevu, a umjetnički formiran u Austriji, Krulanović je tokom višedecenijske karijere oblikovao brojne pozorišne produkcije, komponovao za različite muzičke ansamble i stvarao na razmeđu klasične muzike, džeza i roka, te izgradio prepoznatljiv autorski izraz i ostavio snažan trag u savremenoj teatarskoj muzici.

U razgovoru koji slijedi ne govori samo o sopstvenom putu, već o pripadanju, pamćenju i umjetnosti kao prostoru unutrašnjeg reda, iz perspektive čovjeka koji istovremeno pripada različitim lokalitetima, ali i nečemu što ih nadilazi. Za njega, to „mjesto“ nije nužno geografsko, već se pronalazi u strukturi i harmoniji muzike, u onome što sam opisuje kao prostor intelektualne ravnoteže i duboke emocionalnosti.

Foto: privatna arhiva

Rođeni ste u Foči, odrastali u Sarajevu, porijeklom ste vezani za Crnu Goru, a život izgradili u Austriji. Kako čovjek, nakon toliko gradova, granica i životnih adresa, na kraju prepozna gdje istinski pripada?

Redovno, kada sam na proputovanju, prošetam pored rodne kuće u Foči i posjetim malobrojnu rodbinu. Velike emocije me vezuju za Sarajevo, grad u kojem sam proveo djetinjstvo, školovao se i doživio najljepše, najuzbudljivije i najteže dane života. Crna Gora budi posebne uspomene na bezbrižne ljetne raspuste koje sam provodio uživajući u čitanju knjiga i ukusima smokava, murvi i grožđa slušajući prelijepi cetinjski, podgorički i nikšićki dijalekt kao i pripovjedanja starih sa naglašenim akcentom na poštenje, čast, obraz i junaštvo što mi je tada zvučalo istinito i veliko. 

Za Austriju me vezuju stalni umjetnički angažmani i veliki profesionalci sa kojima sarađujem. Dakle ja istinski pripadam i Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori kao i Austriji ali ponajviše univerzalnoj muzici Johana Sebastiana Baha koja je „kumovala” progresivnom metal zvuku. Harmonije, kontrapunkti i strukture Bahovih djela  prepoznaju se kao temelj  rok, džez, pop, pank i progresivne muzike. Tu je moj intelektualni red. Tu je  moj dom i stanje duboke emocionalnosti, uravnoteženosti i samoodanosti. 

Kako se kroz godine nosi zavičaj – kao stvarnost, kao uspomena ili kao prostor koji više ne postoji?

Zavičaj se nosi kao veliko umno i emocionalno iskustvo koje se od stvarnosti pretvorilo u prostor koji više ne postoji. Roditeljsko ognjište, ljudi, slike, mirisi i ukusi – sve se transformisalo u ukrašenu viziju prošlosti i sjećanje koje se čuva u svijesti kao emotivna odbrana od otuđenosti.   

Napustili ste Jugoslaviju prije njenog raspada. Kada danas pogledate unazad, imate li utisak da ste otišli iz jedne države, ili iz jednog svijeta koji je nestajao?

Tada sam mislio da odlazim iz jedne države. Na žalost tu državu su u sve većoj mjeri preuzimali nasilnici, koje je narod u velikoj mjeri podržavao, a medijskim prostorima zavladali su „nacionalni heroji” – kriminalci, što je moja razmišljanja o povratku svelo na minimum. Tada je počeo i finalni proces raspada. Zavladalo je ludilo. Uzdigli su se rušilački nagoni u ljudskom mentalitetu što je dovelo do velikih strahota. Sada znam da sam tada otišao iz jednog svijeta koji je nestajao.   

Foto: Petra Moser

Kretali ste se kroz klasičnu muziku, džez, rok i pozorište. Šta Vas je svaki od tih svjetova naučio o čovjeku?

Klasična muzika obrazuje uglavnom kreativnog i intelektualno radoznalog čovjeka, visoko obrazovanog koji teži strukturi, ljepoti i redu. Ipak nije rijetkost da među velikim kompozitorima, izvođačima i slušaocima postoji određeni broj društveno nepristupačnih ličnosti, egocentrika i mizantropa koji su pokazivali i pokazuju veliku odbojnost prema društvenoj zajednici.  

Izvođači i slušaoci džez muzike su otvorene, spontane, kreativne i samouvjerene osobe. Posjeduju jaku individualnost i uglavnom su liberalnih i kosmopolitskih stavova. Greške u životu za njih predstavljaju otvaranje novih životnih perspektiva. 

Svirajući rok muziku naučio sam da se u svijetu rok muzike kreću kreativni, društveno odgovorni, ambiciozni i slobodni ljudi visokog samopoštovanja kojima muzika služi za oslobađanje od negativnih osjećanja. Među rokerima je prisutno i nepovjerenje prema ljudskom rodu kao izraz cinizma i otuđenja.

Pozorišni čovjek je kulturno  zainteresovan čovjek koji traži zajednicu, razvija i preferira direktnu interakciju i ima potrebu za društvenom refleksijom i dubokim razumjevanjem složenosti ljudskog bića.  Pozorište poziva čovjeka na kritiku nacionalizma i bahatosti i  suočavanje sa sopstvenim unutrašnjim kontradikcijama i iskrenošću prema sebi i drugima. 

Poslije decenija rada u umjetnosti, šta presudnije oblikuje sudbinu umjetnika: talenat, disciplina ili karakter?

Disciplina je najpresudnija za dugotrajni uspjeh a redovan rad i upornost pretvaraju talenat u prvorazredno djelo. Talenat je Božji dar koji se radom usavršava. Karakter vas određuje i po njemu postajete jedinstven i originalan a moje umjetničko predodređenje, pored intuitivnog i muzičkog talenta, oblikovala je prvenstveno izrazita disciplina.    

Tokom duge karijere, šta je najteže sačuvati: strast, radoznalost ili dostojanstvo?

Najteže je sačuvati dostojanstvo, jer ono često biva direktno ugroženo manipulacijama i pritiscima okruženja. Za motivaciju su ključni strast i radoznalost a dostojanstvo je fundament profesionalnog identiteta. Sačuvati dostojanstvo nakon višedecenijskog djelovanja u svijetu umjetnosti iziskuje visoku moralnu vertikalu.

Pozorište je nekada bilo snažno mjesto društvenog dijaloga. Koliku moć scena ima danas?

Pozorište danas ima ogromnu moć (govorim o pozorištima njemačkog govornog područja)  i funkcioniše kao centralno mjesto društvenog dijaloga, služeći kao platforma za razmjenu mišljenja o društvenim, političkim, ideološkim i kulturnim pitanjima a kreira se tako da bude primamljiv prostor za sve članove društva. Pomaže u razbijanju predrasuda posebno u kontekstu migracija i integracije. Stvaraju se prostori za susrete, refleksiju i razgovore o fundamentalnim pitanjima suživota, što doprinosi jačanju društvene kohezije. Moderna savremena pozorišna djela, koja su sve češće na repertoaru, aktivno uključuju marginalizovane grupe, migranate i mlade ljude.  

Šta publika u savremenom vremenu najčešće traži od umjetnosti: istinu, utjehu ili zabavu?

Očekivanja publike danas osciliraju između želja za zabavom, ličnog doživljaja i traženja autentičnosti. Savremena publika isto tako zahtjeva suštinu i direktnu komunikaciju a umjetnost shvata kao sredstvo koje treba da zabavi i prenese duboke istine o društvu i sopstvenom životu kao i da podstakne na razmišljanje.  

Šta razlikuje društva koja kulturu smatraju potrebom od onih koja je tretiraju kao ukras? 

Društva koja kulturu smatraju kao potrebu koriste je za jačanje društvenog jedinstva i kolektivnog identiteta. U takvim društvima kultura služi za promociju društvene refleksije kroz muzeje, koncertne dvorane, festivale, pozorišta i biblioteke. Shvata se kao javno dobro koje treba da bude dostupno svim građanima i sastavni je dio svakodnevnog života. 

U društvima koja kulturu tretiraju kao ukras kultura se svodi na estetiku i dekoraciju, zabavu ili statusne simbole i doživljava se kao ekskluzivni pristup za privilegovane klase. Postaje relevantna tek nakon zadovoljavanja materijalnih potreba a uvijek je prva na udaru kada se smanjuju  budžeti koji su i tako nazdovoljavajući.  

Živeći dugo vani, šta Vam danas djeluje kao najveći problem društava sa ovih prostora: siromaštvo standarda ili siromaštvo svijesti?

Najveći problem je siromaštvo svijesti što i dovodi do nedostatka obavezujućih standarda. Mnogo toga ukazuje na to da je nedostatak svijesti refleksije i etike  o posljedicama sopstvenih postupaka ključni problem.    

Foto: Petra Moser

Zašto kod nas često ima više energije za podjele nego za stvaranje?

Iz razloga identitetske nedefinisanosti i poltronskog mentaliteta kroz istoriju. Podjele su toliko nacionalne, vjerske i jezičke da je destruktivna energija postala „normalnost” a svijest o kolektivnom njegovanju stvaralaštva se izgubila. Kod nas ima veliki broj izuzetno talentovanih stvaralaca koji ne mogu da plasiraju svoje ideje i koncepte radi nedostatka institucionalne podrške. Budžeti za kulturu su mali a birokratija i administracija su uglavnom prepreka za realizaciju stvaralačkih projekata. I te „podjele” među nama su očigledne samo na našim prostorima. Izvan naših granica domaći stvaraoci ispisuju nove stranice svjetske muzičke istorije, literature, pozorišne i filmske umjetnosti i obogaćuju svijet svojim kreativnim stvaralaštvom. Ma neeee...... Nema podjela među nama. To gramzivi „punoglavci“ izmišljaju podjele da bi opstali na svojim gadljivim položajima. Promovišu kriminalce, neartikulisanu banalnu muziku, televizijske satanističke programe a sve u cilju porobljavanja ljudskog uma i emocija.  Ipak, treba vjerovati u procvat društva i kulture jer ta kreativno umjetnička snaga kojom smo bogato obdareni ima moć da promjeni trenutno stanje. 

U kojoj mjeri male sredine guše kvalitet, a u kojoj ga upravo kroz otpor stvaraju?

Male sredine imaju apsurdne efekte na kvalitet: S jedne strane mogu biti restriktivne, ali s druge strane, kroz otpor, mogu nametnuti vrhunsku kreativnost. Mala okruženja guše kvalitet kada potpuno eliminišu prostor za djelovanje npr. minimalan budžet ali promovišu kvalitet kada se otpor koristi kao struktura za fokusiranje kreativnosti. 

Šta Vas je život naučio, a nijedna škola ni umjetnost nijesu mogle?

Prilagođavanje i transformacija je neophodna za izgradnju identiteta i napretka a napredak se rađa isključivo iz pokušaja i neuspjeha a ne od izbjegavanja grešaka. 

Kada pogledate put iza sebe, šta smatrate najvećim dobitkom, a šta tihim gubitkom?

Moj najveći dobitak je što sam u djetinjstvu i mladosti bio okružen sjajnim ljudima, nastavnicima i profesorima i što sam kasnije nesebično bio posvećen poslu. Odgovorni ljudi su prepoznali kvalitet i ljubav koju sam gajio prema kulturi i umjetnosti i nesebično me podržavali i upućivali. Ogromno bogatstvo je što sam imao priliku i privilegiju da  svjetska pozorišna djela čitam i o njima razmišljam na književnom njemačkom jeziku i što sam kroz profesionalno djelovanje upoznao najveća imena savremene književnosti, muzike i pozorišne umjetnosti. Tihi i bolni gubitak je što više nema sarajevskih decembarskih, maglovitih dana kada sam sa drugovima Suadom, Mirkom, Almirom, Vojinom... uz neizbježne porcije pečenih kestena satima razgovarao o fudbalskim legendama sa Grbavice.  Znate, kada je Ivica Osim preminuo u Austriji 1. maja 2022 godine ispraćen je sa „Liebenau” stadiona u Gracu od desetina hiljada navijača. Iz grla tih navijača je grmilo: „Volimo te, Ivica Osim“ Od septembra 2022 plac na ulazu u „Libenau”  stadion nosi ime „Platz Ivica Osim”. Nenadoknadiv gubitak je Sarajevo i mnogi ljudi koji su kreirali moj grad. Tihi gubitak su i čarobni cetinjski, podgorički i nikšićki dijalekti koji meni danas zvuče  drugačije.  Kao da su  izgubili svoj ritam i melodiju. 

Kada biste mlađem sebi, pred odlazak u svijet, mogli reći jednu rečenicu – kako bi ona glasila?

Čuvaj i njeguj svoj jezik koji nosiš sa sobom u svijet u koji odlaziš  a uči tamošnji jezik da bi razumio kulturu i način življenja tog svijeta i bićeš  prihvaćen u veliku društvenu kulturnu zajednicu. 

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

Atomizacija čovjeka, svako zlo koje se legalizuje i medijske senzacije su najdublji oblici društvene i kulturne  dezintegracije. Ozbiljna je to psihoza koja je dovela do poremećaja društva. Legalizacija satanističkih strahota pokazuje koji stepen dezintegracije smo dostigli. Ipak, preporod društva i kulture je neminovnost i naš zajednički zadatak je da na tome odgovorno i strpljivo radimo. 

Foto: privatna arhiva

Ovaj razgovor ostaje otvoren kao i pitanja koja pokreće – o pripadanju, pamćenju i smislu umjetnosti u savremenom društvu.

Milovan Kljajević