Razgovor sa Perom Nikčevićem: granica između umjetnika i marionete

Na neka pitanja odgovori ne dolaze u dugim objašnjenjima, već u kratkim, gotovo zatvorenim rečenicama koje više nagovještavaju nego što objašnjavaju. Upravo takav je i ovaj razgovor, fragmentaran, suzdržan, ali dovoljno jasan da otkrije stav.

Sagovornik ne ulazi u detalje, ne razlaže emocije i ne traži razumijevanje. Njegovi odgovori djeluju između iskustva, razočaranja i potrebe da se ostane dosljedan sebi. Govori o umjetnosti bez romantizacije, o društvu bez iluzija i o sopstvenom putu bez potrebe da ga opravdava. Možda upravo u toj suzdržanosti leži najviše značenja.

Pero Nikčević (1951, kod Nikšića) je crnogorski slikar. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu, a usavršavao se u Parizu, gdje je i djelovao veći dio karijere. Bavi se slikarstvom, crtežom, skulpturom i performansom, a njegov rad karakterišu ekspresija, snažan kolorit i motiv žene kao centralne teme. Izlagao je u zemlji i inostranstvu i dobitnik je više nagrada.

Često govorite o primitivizmu sredine iz koje dolazite. Koliko bi Vaš umjetnički put bio drugačiji da ste od početka stvarali u uređenijem i kulturno razvijenijem okruženju?

Primitivizam kao pojam u istoriji umjetnosti ima smisla. Ali kao vulgarno stanje malograđanskog društva je bezizlazno. Zato sam morao da se udaljim. Nemoguće je meni da zamislim neki drugačiji put osim ovoga koji još traje.

Često govorite da umjetnik ne smije da pravi kompromise. Koliko Vas je takav stav koštao?

U formiranju umjetničke ličnosti, kompromisi prave ozbiljne posljedice. Zatupljuju talenat. Platio sam tu cijenu i ne trebam da žalim. Jer osjećam da je moj talenat, uprkos godinama, mlad - mladalački polet oslanjajući se na iskustvo.

Vaš rad je snažno vezan za ženu, ali Vi kažete: „žena je opasnost“. Šta se tačno krije iza te rečenice?

Žena kao inspiracija nije opasnost. Ali žena je kao izazov idealne ljubavi, u ovom vremenu, opasnost jer je utopija. Ja se zadržavam na relaciji žena kao muza. Mada sam u realnom životu uspio da podignem troje djece uprkos svemu. Ostajući sam.

Rad Pera Nikčevića, danas u privatnoj kolekciji Versaj (FOTO: Nenad Mandić)

Koliko su Vas iskustva iz djetinjstva, poput gubitka brata, oblikovala kao umjetnika i koliko su prisutna u Vašim današnjim radovima?

Sa zrelim godinama to je bumerang koji se vraća. Rano djetinjstvo, zavičaj… radost i tuga. Sve što je nekad davno bilo sada je ponovo tu. Prisutna su, ali mislim da mogu biti i još više. U budućim kreacijama.

Može li danas postojati veliki umjetnik bez pokoravanja tržištu?

Žrtvovati konformizam i izazove mladalačkog života je bilo baš u vrijeme kada su došle slobode tih ‘60 - ‘70 godina dobile snagu. Ako se ne pokorite tržištu, onda ono treba da se pokori vama. Tržište je uslov za opstanak umjetnika.

Foto: Web

Gdje danas povlačite granicu između umjetnika i marionete?

To se vidi u individuama nedovršenih ličnosti. A primjećuje se u djelu.

Šta je bilo teže odbraniti – sebe kao umjetnika ili sebe kao čovjeka?

To je neodvojivo. Jer umjetnička ličnost se oslanja na čovjekovo biće.

Šta je Pariz dao Vama što Crna Gora nikada nije mogla?

Viši nivo shvatanja uloge umjetnosti i umjetnika u društvu.

Šta je, po Vama, najveći problem crnogorske kulture danas?

Nekultura.

Gdje vidite granicu svojih ambicija – ili za Vas ona uopšte ne postoji?

Naravno da postoji. Ambicije za moje djelo, a za mene lično ne posebno.

Ko je koga izgubio – Vi Crnu Goru ili Crna Gora Vas?

Mislim da se ponovo pronalazimo.

Šta za Vas ima veću težinu – istina koju stvarate ili ona koju živite?

I to je neodvojivo. Proističe jedno iz drugog.

Prvi izlazak u prirodu: Slika „Sveti Stefan“, 1971. godine

Ovaj razgovor ne nudi mnogo riječi, ali jasno pokazuje stav. Iza kratkih odgovora stoji umjetnik koji ne traži objašnjenja niti opravdanja, već ostaje dosljedan sebi i svom radu. U vremenu prilagođavanja i kompromisa, takva pozicija djeluje zatvoreno, ali i rijetko iskreno. Ono što nije izrečeno, naslućuje se, a upravo tu počinje prostor njegove umjetnosti.

Milovan Kljajević