Mato Uljarević: „Ne postoji publika, samo grupa pojedinaca“

Mato Uljarević govori o umjetnosti bez mistifikacije, ali i bez potrebe da je opravdava. Za njega je stvaranje traganje za nečim što uvijek ostaje korak ispred autora; proces u kojem su greška, rizik i nesigurnost jednako važni kao znanje i vještina. Zato se kroz ovaj razgovor ne otvara samo pitanje umjetničkog rada, već i pitanje kako misliti, stvarati i ostati slobodan u vremenu koje ubrzano rastavlja stare obrasce svijeta.

Foto: Privatna arhiva

Tvoj rad obuhvata poeziju, skulpturu, crtež, animaciju i film. Gdje se u tom rasponu zapravo nalazi jezgro tvog izraza, u formi ili u ideji koja traži svoju formu? Da li je stalno prelaženje iz jedne forme u drugu potraga za preciznijim izrazom ili nemir koji ne dopušta da se zadržiš na jednoj formi izraza? Između materijalnog otpora skulpture i gotovo bestjelesne prirode poezije, gdje se formira tvoj poptuni izraz?

Autor uvijek nešto traži – uvijek pokušava da pređe granicu koja sputava njegovo saznanje, vjerujući da se to što za čim luta kroz gustu šumu podsvjesnog krije ispod sledeće kore ili kamena. Ali smisao toga šta radimo i šta želimo uvijek ostaje neuhvatljiv, uvijek nam izmiče za jedan korak. Ostvareno djelo je uvijek samo predukus idealne realizacije za kojom tragamo. U tom smislu jezgro izraza nije ni u formi ni u ideji, nego u stvaralačkom nagonu koji nas tjera na intuitivno traganje, istraživanje, eksperiment, na kretanje kroz ideje i forme. U zavisnosti od trenutka i od teme, nagon pronalazi adekvatnu formu. Uspješno djelo je ono gdje se osjeti blizina, slutnja nekog dubljeg smisla, bez obzira na oblik u kojem se javlja.

Koliko vjeruješ u umjetničko djelo koje se ne otkriva bez dodatnog objašnjenja?

Kod jedne vrste savremenog umjetničkog izraza praksa je da djelo prati autorska eksplikacija. Pojam umjetnosti dovoljno je širok da obuhvati i takav postupak kao legitiman. Ponekad, to postaje sastavni dio rada. Ipak, najsnažnije djeluje onaj rad koji sam govori za sebe. Objašnjenje je dobro kada ne ugrožava integritet i autonomiju djela, kada je alat kojim se inicira percepcija, ali ne kada je nosilac suštine tog djela. Tada djelo postaje suvišno i dovoljno je da ostane samo objašnjenje. I to ima svoju filozofsku privlačnost – djelo je suvišno, ideja o djelu je dovoljna.

Materijal u skulpturi ne oprašta greške. Kako izgleda trenutak kada djelo krene u pravcu koji nisi planirao i koliko tada kontrolišeš, a koliko popuštaš?

Umjetnici koji previše ozbiljno shvataju svoj rad su ili umjetnici najvećeg reda ili potpuno promašeni autori. 

Greška je sastavni dio svakog djela. Ona je možda najvažnija stvar u umjetnosti. Jednom sam tokom studija radio dvije nedjelje na malom segmentu skulpture u kamenu vjerujući da je to njen ključ. Nakon dvije nedjelje taj brižno obrađeni dio se odlomio – i skulptura se tek tada otkrila. Mikelanđelo je govorio da je skulptura u svojoj esenciji ono što ostane kada je baciš niz brdo.

Spreman sam da pravim kompromis sa vremenom, sa greškama i nesavršenostima. Nikada nisam bio do kraja zadovoljan onim što sam objavio ili izložio, ali u jednom trenutku rad dobija pravo da izađe u javnost i da raskine svoju vezu sa autorom. Nakon toga djelo ima svoj put koji od nas ne zavisi. Zato se umjetničko stvaranje često poredi sa rađanjem.

Foto: web

Koliko je savremeni umjetnik danas zaista slobodan, a koliko samo bira između unaprijed ponuđenih okvira?

Umjetnici nikada nisu bili slobodni u spoljašnjem smislu – vrijednosti, ukus, moda i tržište uvijek su oblikovali umjetničku stvarnost. Ali u svakom vremenu umjetnik ima neograničenu unutrašnju slobodu. Kada nju koristi, spoljašni društveni faktor, pa čak i formalni i sadržajni okviri ne mogu biti prepreke. Pogledajmo samo koliko je prostora za slobodu u jednoj strogo kanonizovanoj formi kakva je vizantijska freska. Pogledajmo šta je stvorio Mikelanđelo za sebe i nas, poštujući istovremeno naloge i ukuse svojih mecena. Nekada prevelika spoljašnja sloboda može biti uzrok unutrašnje umjetničke neplodnosti, kao što i na ukupnom društvenom planu može da uzrokuje pasivnost ili degradaciju.

Šta za tebe znači izložiti se kroz umjetnički rad do mjere u kojoj više nema zaklona iza forme?

Trudim se da odvojim to što radim od svoje ličnosti, zato što djelo nekada nije izraz nečeg duboko ličnog, nekada je izraz persone koja gradi tu umjetničku stvarnost. Kao što lirski subjekt ili pripovjedač nisu isto što i autor, postoji i u drugim granama umjetnosti taj nevidljivi posrednik, ili više njih, između autora i „fikcije“ koju stvara.

Koliko si spreman da dovedeš sopstveni rad do tačke u kojoj više nema kontrole, nego samo rizik da se sve raspadne?

Skulpture koje radim u terakoti koketiraju sa tehnološkim organičenjima materijala – njihovi zidovi nisu dovoljno debeli, glina nije dovoljno čista a forma je često prenapregnuta ili nestabilna. Animirane filmove radim od kraja ka početku – počnem da crtam a tek na kraju znam koja je struktura filma. Igra sa granicama tehnike, tehnologije i materijala ne izaziva u meni nelagodu, baš suprotno. Inspirativna je jer traži budnost i nova rješenja u trenutku.

Koliko publika zaista ulazi u djelo, a koliko ostaje na površini uvjerena da ga razumije?

Ne postoji publika, samo grupa pojedinaca, a svaki pojedinac je priča za sebe. Koliko je posmatrača toliko je i djela, posmatrač je taj koji ga završava, taj koji igra konačnu ulogu u definisanju njegovog smisla.

Koliko umjetnost danas još uvijek ima snagu da uznemiri, a koliko je postala dekor koji se uklapa u već postojeći poredak?

Ona je uvijek bila većim dijelom dekor a manjim dijelom „uznemiritelj“ tj. nešto što nosi potencijal pokretanja lične i kolektivne promjene. Istina, reklo bi se da je danas zvanična umjetnička scena skoro potpuno usmjerena na održavanje postojećeg poretka, bilo kroz njegovo slavljenje, bilo kroz benignu kritiku koja je tu da stvori iluziju otpora sistemu. 

U kom trenutku umjetnost prestaje biti potraga za smislom, a postaje način da se izbjegne suočavanje sa onim što ne možeš da riješiš?

Umjetnost je uvijek suočavanje sa onim što ne možeš da riješiš, bilo na ličnom planu, bilo na planu umjetničke tehnike. U suprotnom - baviš se glupostima.

Ako bi morao da svedeš sve što radiš na jednu stvar, ne tehnički nego suštinski, šta bi ostalo kada se uklone načini izražavanja, stil i forma?

Crtež – ne kao forma – nego kao filozofija. Crtež je osnov slike, osnov skulpture. Ali i prvi film je crtež koze koja skače na jednoj Iranskoj vazi prije 5200 godina. Prvo slovo je crtež. Crtež, ne kao forma, nego kao način mišljenja koji je temeljan i precizan, u kojem nema laži i nema viškova, koji je isto što i poezija. Crtež kao otkriven znak.

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidiš kao najdublji oblik dezintegracije?

Dezintegracija kolektivnih identiteta i ustaljenih kognitivnih mehanizama na kojima su počivali društvo i pojedinac u funkcionalnom, vrijednosnom i teleološkom smislu. To je proces koji sve intenzivnije mijenja osnovne postulate načina življenja. Dezintegrišu se veliki društveni narativi, i vrijednosne paradigme, zato što ih prožimaju druge decentralizovane i periferne strukture, koje su vitalnije i fleksibilnije. Međutim, dezintegrišući procesi nisu konačni, jer ne mogu da dezintegrišu osnovu ljudske prirode, koja će uvijek naći novi način da izgradi ono što je porušeno i da se prilagodi novom kontekstu. Kraj prve četvrtine 21. vijeka najavljuje temeljne potrese posle kojih slijedi velika obnova.

Foto: web

Nakon ovog razgovora ostaje utisak da Mato Uljarević ne govori o umjetnosti kao profesiji, niti kao izdvojenoj oblasti života. Govori o njoj kao o načinu postojanja i mišljenja. Zato pitanja o formi, slobodi, riziku ili dezintegraciji ne ostaju vezana samo za umjetnički rad, već se šire na iskustvo savremenog čovjeka. A možda je upravo to ono što dobar razgovor i dobra umjetnost rade – ne nude zaključak, nego nas ostavljaju budnijim pred pitanjima koja smo mislili da odavno razumijemo.

Milovan Kljajević