O. Darko R. Đogo: Šta bi uopšte bio Zavjet, kada govorimo o zavjetnim narodima?

U analizi zavjetne svijesti, O. Darko R. Đogo ističe da je teško u jednoj rečenici definirati šta ona zapravo podrazumijeva. On navodi da je zavjetna svijest zajedničko uvjerenje naroda da ga je Bog vodio kroz istoriju, dajući smisao njegovim stradanjima i određujući pripadnost toj zajednici. Samo oni koji dijele to uvjerenje pripadaju zavjetnoj zajednici. Đogo naglašava da bi se svako ko ne vjeruje u postojanje Boga morao podsmehivati ideji zavjetne svijesti, ukoliko bi se smatralo da je kolektivna svijest samo trenutni konstrukt ili interesni konsenzus elite. Ljudi rijetko dovode svoje misli do kraja, učestvujući u kolektivnim identitetima iz inercije ili zbog rođenja u njima, dok ih cinična viđenja života ne udaljavaju od potrebe za pripadanjem.

Problem zavjetne svijesti leži u tome što se ona, od trenutka kada se Jahve javlja Mojsiju na Sinaju i kada Hristos ide na Golgotu, ne može živjeti kao prosta inercija kolektivnog duha. Zavjet ne podrazumijeva nacionalni esencijalizam, a prvi narod koji je sebe shvatio kao zavjet sa Bogom, Izrael, nije se lingvistički, kulturno, ni politički razlikovao od Hanana. U stvari, bio je stopljen sa hananskom kulturom, što ga je kontinuirano privlačilo i odvlačilo od etičkog i ritualnog koda koji je taj narod obećao da će živjeti kao zalog i ispunjenje ljudskog dijela bogočovečanskog zavjeta.

Đogo dalje objašnjava da, kao i svaki kolektivitet, zavjetni narodi su skloni ponavljanju kazivanja o svetim precima i zlatnim vjekovima. Ipak, istorija zavjetnosti demantuje esencijalističku gordost zbog 'bogoizabranosti'. Zlato tele i neprekidni povratak paganizmu dešavaju se paralelno sa 'zlatnim vijekom' zavjeta. Zavjet ne omogućava jednostavnu idealnu projekciju sopstvene prošlosti, jer zajednicama je teško da žive etičke maksimume zavjeta. Od Sinaja do Posljednje večere, zavjet je stvar obrednog ponavljanja obećanja datih kada se Bog, čovjek i narod susreću.

Savremena nacija može biti konceptualizovana na raznim kriterijumima, ali zavjetni narod ne može poreći zavjet i ostati narod. To znači da odstupanje od tradicionalnog pogleda na istoriju ne znači izlazak iz srpske jezičke zajednice, ali jeste izlazak iz zavjetne zajednice srpskog naroda. Historijski, od XIX vijeka do danas, prepliću se načela zavjetne svijesti i potreba za proširenjem zavjetne paradigme. Kako uvjerenje i djelovanje Boga u istoriji opada, Srbi traže svoj zajednički imenitelj, suspendujući zavjetnu svijest na dva paralelna načina.

Jedan od tih načina je eshatološka istorizacija, kojom se zavjet shvata kao konkretan zadatak koji je ispunjen. Nakon 1918. i 'osvete Kosova' čini se da je vrijeme zavjeta prošlo, a to dovodi do trajne metafizičke demobilizacije. Kroz XX vijek, epika zavjetne svijesti je oslabljena društvenim promjenama. Nova postvukovska elita ostala je obogaćena nemogućnošću da čita svoju prošlost prije 1847. godine, čime su se izjednačili sa svim novostvorenim nacionalnim derivatima. Na kraju, od početka XX vijeka, Srbima je ostala uglavnom horizontalna kultura koja se samo sjeća svoje nekadašnje zavjetne vertikale.

U društvima gdje su Srbi živjeli, nastale su države na premisama zaborava prošlosti. Njihova horizontalna kulturna politika govori da je važnije šta se misli u Zagrebu nego šta se pjeva u Dečanima. Srpstvo nije proizašlo iz jednostavnog skliznuća jednog dijela elite ka Zapadu ili Zagrebu. U trenutku kada se zavjetna svijest svodi na dekorativni kolorit prošlosti, svaka 'srpska' svijest postaje slučajna, a svaki 'nacionalizam' je samo dekorativan bez stvarne posvećenosti.

Biopolitički lom XX vijeka nije pogodovao zavjetu, a pojavila se opcija koju danas živimo. Do tada, zavjet je stajao kao razdjelnica između različitih figura. U okviru zavjeta, čovjek može biti nevjerni Toma ili pokajni Petar, ali kasni XX vijek nudi mogućnost indiferentnosti. Kolektivi postoje, vezani su državama, ali ne i nečim dubljim. Pojavljuje se 'filistar', čovjek koji nije spreman da umre za zavjet, niti da ga živi. Njegov konsenzus je 'ne diraj me – ja te neću dirati'. On ima uvjerenja, ali ona ga ne obavezuju.

U društvima filistarstva ne može biti zavjeta osim kao karikature. Čak i nezavjetni narodi formiraju se na osnovu spremnosti da dijele zajedničke vrijednosti. Narod postoji onoliko koliko je spreman da se pokrene i vodi računa o svojim sunarodnicima. Kada je jednom narodu zavjet govorio da trpi i uzdiže se zajedno, taj osjećaj zavjetnog zajedništva može se izgubiti u filistarstvu.