Pseudopolemika Aleka Barovića: Kritika i istorijski kontekst

Da bi polemika bila polemika, potrebno je makar polemisati s onim što je neko rekao kad se već ne izgovara ime onoga s kojim se polemiše. U tekstu Aleka Barovića taj je osnovni preduslov izostao. Umjesto odgovora Aleksandru Radomanu i njegovim stavovima iz teksta „Je li Krsto što mu zbore“, Alek Barović je, sve ka da neće, polemisao ili s onim što u tome tekstu nije rečeno ili je pseudopolemisanjem zapravo potvrdio ono što je Radoman izrekao.

Radoman, naime, nije napisao da su Krsto Popović i četnici isto. Naprotiv. Izričito kaže da se Lovćenska brigada ne može izjednačiti s četnicima, da nije imala program etničkoga čišćenja, da Krstovo savezništvo s okupatorom i četnicima nije bilo ideološko te da su na teritoriji koju je kontrolisao zaštitu nalazili i simpatizeri NOP-a. Govori čak i o Krstovoj bojazni od ponavljanja nasilja iz vremena nakon 1918. godine. Što onda Barović pobija? Objašnjava nam ono što je Radoman već rekao - da Krsto nije bio četnik, da su četnici zelenaše smatrali neprijateljima, da je štitio dio partizanskih simpatizera i da je njegov krajnji politički cilj bila nezavisna Crna Gora.

Razlika je "jedino" u tome što Barović na osnovu tih činjenica pokušava izvesti zaključak kojim će poništiti činjenicu od koje je Radoman krenuo – saradnju s okupatorom. Ali ni tu polemike zapravo nema. Radoman ne tvrdi da je Krsto sarađivao s Talijanima zato što je bio fašista. Naprotiv, njegove motive smješta upravo u strah od četničkoga terora, iskustvo 1918. i težnju ka obnovi Crne Gore. Problem je što motiv saradnje ne mijenja prirodu te saradnje. Može je objasniti, može je istorijski kontekstualizovati, ali je ne može opovrgnuti.

Imati razumijevanja za motive Krsta Zrnova u Drugome svjetskom ratu ne bi smjelo značiti prihvatiti te motive kao ispravne samo zato što su njegovi. Međutim, Barović ne uspijeva opovrgnuti ono o čemu Radoman zapravo piše: kako nazvati činjenicu da je Krsto vojno djelovao u sistemu koji je organizovao okupator, primao njegovu podršku i ratovao protiv jedinoga organizovanog pokreta otpora okupaciji? Umjesto odgovora na to pitanje, polemiku je premjestio na teren na kojemu protivnika nema.

Posebno je neobičan Barovićev završetak u kojemu odbacuje Radomanovu dilemu „Ljubo Čupić ili Krsto Popović“ tvrdnjom da bi među crnogorskom omladinom Ljubo svaki put izgubio, a antifašističko nasljeđe smješta – u muzej. Premda ostaje nejasno na kojem istraživanju stavova mladih Crnogoraca bazira svoje zaključke, Alek Barović bi se morao suočiti s nekoliko istorijskih činjenica, pogotovo onih koje se odnose na "muzealije": 1. Kičmu velikosrpskoga, izdajničkoga četničkoga pokreta u Crnoj Gori nije slomio zelenaški, no partizanski pokret. 2. Taj je partizanski oslobodilački pokret svojom pobjedom izdejstvovao obnovu Crne Gore - kao formalno ravnopravne federalne jedinice u ondašnjoj jugoslovenskoj državi, što je cilj kojemu je težio i Krsto Zrnov nakon 1918. godine.

3. Talijanska vojska u Crnu Goru nije stigla kao ispomoć crnogorskim ustanicima za obnovu monarhije koja je u krvi ukinuta 1918. godine. Stigla je kao vojna sila s namjerom da stvori marionetsku državu kojoj nije namjeravala poštovati nekadašnji teritorijalni integritet (npr. polovina Crnogorskoga primorja ne bi pripala Crnoj Gori). 4. Crnogorsko nacionalno pitanje - onakvo kako ga danas doživljavaju nacionalni Crnogorci - nema korijen u lutajućoj nacionalnoj politici kralja Nikole niti njegovih pristalica, već u emancipatorskome pokretu iza kojega stoje prekaljeni partizani i komunisti.

Jedan od njih, i najvažniji među njima, jeste Radoje Radojević. Uprkos jakoj bjelaškoj struji među crnogorskim komunistima, sva današnja montenegristika počiva na postulatima koje je on postavio - oslobođena mitomanskoga srpstva, na koje ni zelenaši nijesu bili imuni. Današnji Njegošev mauzolej na Lovćenu, rak rana crnogorskih velikosrba, rezultat je vizije i lične i političke hrabrosti još jednoga predstavnika toga pokreta - Veljka Milatovića.

Je li za bagatelu hrabro pregnuće Sava Brkovića koji se obračunao s bjelaškom pameću u redovima crnogorskih komunista? Nema spora da je Krsto Zrnov Popović vitez crnogorski niti ima dokaza da je izdajnik Crne Gore. Ali Krsto Zrnov prije i poslije 1941. nijesu ličnosti od istoga značaja za Crnu Goru. Njegov tragično pogrešni izbor u Drugom svjetskom ratu ne možemo sakralizovati samo zato što je njegov. Lik je Krstov danas poznat jer je od njega kreiran mit, a naša je sredina mitovima sklona. Da je već ušao u urbanu kulturu mladih, vidi se i po muralima i po slikama na prsima, ali to može biti samo razlog više da se na kolaboracijski karakter njegove borbe u Drugome svjetskome ratu ne ćuti, a nikako da mu se revizionistički pristupa.

Ako se već partizanima registruju lijeve greške, onda jednako tako treba priznati i Krstove greške. I nema niko pravo da bagateliše iz ljubavi prema njemu slavne herojske žrtve poput onih Gojka Kruške ili Ljuba Čupića ili Joke Baletić (koji su, ako je suditi po gradskim zidovima i modernim majicama, danas stekli isti urbani status), ili slobodarska pregnuća Stane Tomašević, Vukosave Mićunović, Milice Vučinić, Jova Kape, Sava Čelebića i dr. I, ne zaboravimo, Crna Gora bila je građanska i crnogorska više u to doba no ikad poslije toga. Na istoj su se strani za njenu slobodu borili partizani iz raznih krajeva i raznih religija. Znate li ijedan drugi pokret u istoriji Crne Gore koji bi s njime mogao da se barabari?

Nije ovđe dakle riječ o tome što je neko utvrdio da je Aleksandar Radoman iznio neistinu. Upravo je suprotno - problem je u tome što je saopštio istinu. A istina kao istina - rijetko kad prija ušima. No zadatak je profesora i naučnika ne da ugađaju, no da saopštavaju istinu.