Vukčević: Najsloženiji predmeti ne smiju biti poligon za tužioce bez iskustva

Ivan Vukčević, koordinator programa Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO), naglašava da praksu upućivanja tužilaca sa skromnim iskustvom na rad u Specijalno državno tužilaštvo (SDT) treba ozbiljno preispitati. On ističe da rad na predmetima iz nadležnosti SDT-a predstavlja profesionalnu privilegiju, ali i ogromnu odgovornost koja zahtijeva visok nivo znanja i profesionalne zrelosti.

Prema članu 24 Zakona o Specijalnom državnom tužilaštvu, Tužilački savjet može, na zahtjev Glavnog specijalnog tužioca, uputiti državnog tužioca u SDT na određeno vrijeme, najduže dvije godine, radi obavljanja poslova hitne prirode ili povećanog obima posla. Od početka svog mandata, Glavni specijalni tužilac više puta je koristio ovu mogućnost, tražeći upućivanje najmanje pet tužilaca iz osnovnih državnih tužilaštava. Od tih pet tužilaca, barem dvoje (a možda i više) imali su manje od dvije godine iskustva u radu na tužilačkom poslu prije dolaska u SDT.

To znači da su tužioci na samom početku karijere dobili priliku da rade na najkompleksnijim predmetima visoke korupcije i organizovanog kriminala, iako je pitanje da li objektivno mogu imati dovoljno iskustva i profesionalne sigurnosti za takve izazove. Tužilački savjet je sve takve zahtjeve odobrio, čime preuzima dio odgovornosti za uspostavljanje i održavanje ove prakse.

Vukčević napominje da institut upućivanja na rad mora biti izuzetak, a ne pravilo, naglašavajući da njegova svrha jeste da SDT-u privremeno pomogne kadar koji svojim iskustvom i znanjem može odgovoriti na izazove složenih krivičnih predmeta.

On također ističe da je indikativno što se za upućivanje u SDT ne biraju prvenstveno tužioci iz viših državnih tužilaštava u Podgorici i Bijelom Polju, koji bi po prirodi posla trebalo da imaju više iskustva i kompetencija za rad na kompleksnim predmetima. Ovakvo postupanje može otvoriti pitanje povjerenja u kadar viših tužilaštava, kao i eventualne koncentracije uticaja i kontrole nad postupanjem u predmetima kroz odnos prema manje iskusnim tužiocima.

Vukčević naglašava da ovakvim postupanjem dolazi do opterećenja osnovnih državnih tužilaštava, koja već rade na velikom broju predmeta. Naime, za mjesta upućenih tužilaca ne mogu se raspisati konkursi dok su oni u SDT-u, pa njihov posao preuzimaju kolege koje ostaju u matičnim tužilaštvima.

Ova praksa također dovodi u pitanje sistem profesionalnog napredovanja i motivacije unutar tužilaštva. Tužioci koji su upućeni na rad u SDT imaju pravo na zaradu u visini zarade specijalnog tužioca. Ako Glavni specijalni tužilac neprimjereno često pribjegava dovođenju tužilaca na početku karijere u SDT, to može stvoriti utisak da profesionalni razvoj i finansijski napredak zavise više od njegove odluke nego od rezultata rada i stečenog iskustva.

CGO ne osporava institut upućivanja u SDT, jer je on u određenim situacijama legitiman i potreban. Međutim, praksa po kojoj tužioci sa minimalnim iskustvom preuzimaju najosjetljivije predmete organizovanog kriminala i visoke korupcije dugoročno nije dobra ni za kvalitet istraga, ni za kredibilitet SDT-a, ni za povjerenje javnosti u tužilački sistem.

“Najvažniji krivično-pravni predmeti u državi ne smiju biti mjesto za ubrzano sticanje iskustva. Država koja želi ozbiljnu borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije mora na tim predmetima imati najiskusnije, a ne najpodobnije ili najdostupnije kadrove”, zaključio je Vukčević.