Sindrom spasioca: Ko spašava one koji spašavaju sve?

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marijana Ivančević za Boje jutra kazala je da potreba za spašavanjem drugih često ima dublje korijene. Granica između zdrave empatije i potrebe da “spašavamo” druge često je nevidljiva – ali posljedice prelaska te linije mogu biti vrlo konkretne.

Empatija podrazumijeva sposobnost da prepoznamo i razumijemo emocije druge osobe, dok uloga spasioca ide korak dalje: uključuje preuzimanje odgovornosti za tuđe odluke, ponašanja i osjećanja. Ivančević je naglasila da ova potreba može proisteći iz želje za potvrdom vlastite vrijednosti, straha od odbacivanja ili osjećaja da život ima smisla samo kroz brigu o drugima.

“Kad god čujem riječ empatije, ja se sjetim jedne, nazovi definicije empatije, koja glasi 'em patiš ti, empatim ja'. Kada govorimo o ulozi spasioca, tu više ne govorimo o osjećanju, nego govorimo o preuzimanju odgovornosti i za emocije druge osobe, navike, odluke, pa i način života. Postaviti granice drugima, ali isto tako postaviti granice sebi. Jer ako pričamo o vrsti samožrtvovanja, koja je u osnovi ovog sindroma o kome govorimo, onda nesvjesno, ali ipak svojim izborom se žrtvujemo,” kazala je Ivančević.

Ona je dodala da je odgovornost kod nas, a ne kod drugih. Iako pomaganje drugima može biti izraz zdrave povezanosti, problem nastaje kada ono ide na štetu vlastitog blagostanja. Hronično nezadovoljstvo, osjećaj neuzvraćenosti i emocionalna iscrpljenost često su znakovi da je granica pređena. U takvim odnosima može se razviti i prikriveni oblik kontrole, gdje osoba koja daje očekuje nešto zauzvrat, stvarajući osjećaj krivice kod druge strane.