Potrebe mladih naučnika u Crnoj Gori

Uloga Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija je da pomogne u sticanju obrazovanja, odnosno da šalje 'umove na brušenje', i oni ovo rade generalno uspješno. Međutim, sada postavljamo pitanje - ko je nadležan da se ti 'izbrušeni umovi' vrate doma?

Povodom teksta “Ulaganje u razvoj ili 'plaćanje odlaska': Kakav je stvarni efekat stipendija za izvrsnost Ministarstva prosvjete”, objavljenog 14. aprila 2026. godine, inspirisan ovim pitanjem, ne mogu a da ne dam vlastiti komentar na ovu temu. Kao dobitnik stipendije i neko ko završava doktorat na vrhunskom stranom univerzitetu, suočavam se s problemom pronalaska posla i nastavka naučno-istraživačke karijere.

Uloga Ministarstva vidim kroz stipendije koje omogućavaju talentovanim studentima da pohađaju najbolje svjetske univerzitete. Ovaj program predstavlja odličnu priliku za one koji nemaju finansijska sredstva da razviju svoje kapacitete. Takođe, važno je da se obezbijedi da nijedan vrhunski um ne ostane neizbrušen zbog nedostatka novca za školovanje i životne troškove.

Međutim, postavlja se pitanje povratka onih koji su se školovali u inostranstvu. Ne može se nikoga prisiliti na povratak, posebno ako nema priliku da primijeni stečeno znanje. Ne bi bilo ispravno obavezati nekoga ko je diplomirao na prestižnom univerzitetu da radi na poziciji koja ne odgovara njegovim sposobnostima. Moramo razmotriti alternativne modele kako bismo uspjeli da mlade vratimo nazad.

Trenutno se nalazim u situaciji pred završetak doktorata i svaki dan se pitam šta će biti sa mnom. Iako bih volio da ostanem u Crnoj Gori i primijenim svoje znanje, suočavam se s problemom limitiranih opcija, posebno u društvenim naukama i oblastima koje kod nas trenutno ne postoje.

Univerzitet Crne Gore kao institucija sa sopstvenim budžetom od nekoliko miliona eura, nažalost, ima nizak naučno-istraživački uticaj. Da bi se postigao napredak, potrebno je fokusirati se na istraživačku djelatnost, a manje na predavačku. Nažalost, UCG funkcioniše prvenstveno kao predavačka institucija, a ne kao istraživačka.

Na primjer, u 2024. godini na Pravnom fakultetu, Fakultetu političkih nauka i Istorijskom institutu objavljeno je samo 11 naučnih radova. Ovo je porazno za institucije koje bi trebale da budu osnova društveno-humanističkih nauka. Potrebno je omogućiti angažman na fakultetima onima koji to zaslužuju, ne kao predavača, već kao istraživača koji se bave opipljivom naučnom djelatnošću.

Nažalost, još preovladava sistem u kojem se izbor u akademska zvanja ne vrši na osnovu naučnih referenci, već na osnovu poznanstava. To može stvoriti frustracije među mladim naučnicima. Na primjer, novopečeni doktor nauka sa Berklija može izgubiti priliku zbog izbora nekoga ko nije na istom nivou.

Kao neko ko duboko voli svoju domovinu, želim da ostanem i primijenim svoje znanje. Međutim, ne možemo dozvoliti da čekamo godinama na prilike. Prve godine karijere su ključne, a prazan prostor između završetka studija i prve pozicije može uticati na to da li će pojedinac ikada započeti naučnu karijeru. Mladim naučnicima su potrebne šanse kako bi se vratili i nastavili da doprinose svojoj domovini.