Humanost u Crnoj Gori: Emocije bez institucija

Crna Gora je društvo koje odlično gasi požare, ali nema vatrogasnu stanicu. Humanost postoji, snažna je i iskrena, ali ostaje lična, spontana i reaktivna, umjesto da bude ugrađena u sistem koji bi je učinio trajnom i pravednom. To je, kaže psiholog Radoje Cerović, ključna razlika između nas i društava koja su empatiju pretvorila u instituciju.

Cerović ističe da se empatija kod nas najčešće aktivira tek u trenucima velikih tragedija i akutne patnje, dok povjerenje u institucije i širi društveni okvir koji bi solidarnost učinio stalnom i organizovanom i dalje izostaje. Građani Podgorice u anketi Pobjede ocjenjuju da smo najemotivniji kada su u pitanju bolest, siromaštvo i smrt, ali da društvo postaje sve zatvorenije u male krugove porodice i prijatelja.

On naglašava da ne postoji ljudsko društvo bez empatije, pa je ona i u Crnoj Gori često vidljiva na snažan i dirljiv način. Međutim, važno je razumjeti da je empatija u našem društvu drugačije strukturirana nego u društvima sa razvijenim institucijama. Ona je prije svega lična i emotivna, a znatno manje institucionalna i sistemska.

Cerović dodaje da takve situacije pokreću duboke biološke i instinktivne mehanizme, a sličan efekat proizvode i velike tragedije koje potresaju cijelu zajednicu. U tim trenucima često se pojavljuje fenomen koji društveni naučnici nazivaju „virtue signalling“ - svojevrsno javno nadmetanje u iskazivanju altruizma, posebno kada je taj altruizam vidljiv široj javnosti.

On ističe da je pitanje empatije u Crnoj Gori često fragmentisano. Ona snažno postoji unutar manjih socijalnih krugova - u porodici, među prijateljima ili unutar zajednica koje prepoznajemo kao „naše“. Takva struktura solidarnosti povezana je sa percepcijom društva koje je duboko podijeljeno po različitim linijama - porodičnim, vjerskim, političkim ili klasnim.

U posljednjim decenijama, ta fragmentacija postala je još izraženija zbog ekonomskih, socijalnih i identitetskih sukoba, a posljedica je pad povjerenja u širem društvu i sužavanje kruga empatije. Ljudi se povlače u male krugove bliskosti i sigurnosti, razvijajući ono što sociolozi nazivaju „parohijalnim altruizmom“, snažnom solidarnošću prema „našima“, ali znatno slabijom prema onima koji se ne doživljavaju kao dio tog kruga.

Cerović upozorava da ono što nedostaje jeste širi institucionalni okvir koji bi empatiju pretvorio u stabilno i predvidivo djelovanje društva. U društvima sa jakim institucijama ljudi imaju povjerenje da će sistem reagovati. Pravila su jasna i važe za sve, pa pojedinac ne mora stalno da procjenjuje kome može vjerovati, a kome ne.

On dodatno naglašava da je istorijsko iskustvo Crne Gore bilo drugačije. Dugotrajna borba za slobodu i opstanak odvijala se u uslovima siromaštva, stalne prijetnje i gotovo permanentnog konflikta. U takvim okolnostima bilo je teško razviti stabilne i složene institucije. Umjesto toga, razvijena je kultura lične časti, lojalnosti i neposredne, situacione saradnje.

Cerović objašnjava da se, kada se dogodi nesreća ili velika individualna tragedija, ljudi okupljaju i brzo mobilišu bez mnogo kalkulacije. Međutim, takva forma empatije dovodi do saradnje koja je najčešće stihijska, reaktivna i kratkoročna. Ono što nedostaje jeste sistemska organizacija i priprema u „mirnodopskim“ uslovima - prije požara, prije katastrofe, prije tragedije.

Na kraju, Cerović postavlja pitanje koje stoji: nije li pitanje da li smo humani, jer jesmo, već je suštinsko pitanje da li možemo izgraditi institucije koje će tu humanost pretvoriti u trajno, pouzdano i pravedno raspoređeno djelovanje društva. Tek kada se individualna dobrota pretoči u sistem, nastaje ono što nazivamo uređenim društvom i vladavinom prava.