Tanja Vujović: Škola je lekcija i za roditelje

Polazak u školu velika je promjena, kako za djecu, tako i za njihove roditelje. Prve nedjelje u školskim klupama donose prilagođavanje novom okruženju, učiteljici, drugarima i pravilima, kao i prve korake ka samostalnosti. Pedagog Osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“ Tanja Vujović, smatra da su izazovi sa kojima se prvaci susreću često zapravo i izazovi za njihove roditelje, koji nerijetko imaju sopstvenu tremu i strahove.

„Polazak u školu je važan, svaka porodica ima neku vrstu treme koja se, možda, prenosi i na dijete i u mnogome zavisi kako je dijete odrastalo u predškolskom periodu, koje kapacitete je razvilo. Svako dijete je priča za sebe. Čak, u porodici gdje ima dvoje, troje djece, sa jednim teče glatko, sa drugim ne, različiti su karakteri, tako je to i u školi“, objasnila je Vujović za naše medije.

Prema njenim riječima, jedan od najvećih izazova za djecu danas jeste održavanje pažnje, posebno imajući u vidu količinu sadržaja kojoj su izložena putem telefona. Smatra da roditelji treba ozbiljno da razmisle o vremenu koje djeca provode uz ekrane, jer brzo smjenjivanje sadržaja utiče na njihovu sposobnost koncentracije.

„Mislim da je dosta teško danas roditeljima, ali treba da zapamte da su im najveći neprijatelji telefoni. To je veliki broj istraživanja pokazao. Time oni žele da su stalno u nekim ‘fleševima’, a brzim smjenjivanjem sadržaja, pažnja postaje jako loša. Najveći izazov za učitelje je da djeca održe pažnju na, recimo, pet rečenica koje izgovori“, istakla je ona.

Dodaje da djeci koja nijesu pohađala vrtić ponekad treba više vremena da se prilagode, ali podsjeća da prvi razred i jeste period u kojem se djeca uče funkcionisanju u grupi.

„Prvi razred je inače predviđen za socijalizaciju – da nauče da se jave, postave pitanje, kažu ‘dobar dan’. Ako to nije ranije kod kuće urađeno, a često se desi da nije, nego se daje nešto drugo djetetu, onda je to malo teže. Ali, prvi razred jeste upoznavanje sa učiteljicom, sa školom, roditelja među sobom“, navela je Vujović.

Kada je riječ o ulozi roditelja u adaptiranju djeteta u školu, naša sagovornica posebno naglašava da dijete od samog početka treba da zna da njegova vrijednost ne zavisi od ocjene ili školskog uspjeha.

„Prvo da djeca znaju da ih roditelji vole kakav god uspjeh da postignu u školi, da budu podrška, da se interesuju za to što oni rade u školi. Da vide gdje ‘škripi’, da sarađuju sa učiteljicama, to je veoma važno. Ali, i da prihvate i neki negativan utisak ako se desi“, kazala je. Istovremeno ističe koliko je važno da roditelji prepoznaju šta njihovo dijete zna, razumije, u čemu je spretno i gdje pokazuje poseban talenat.

Zanimalo nas je i koliko je za uspješno funkcionisanje djeteta u školi važno da ono bude samostalno u svakodnevnim stvarima kao što su pakovanje knjiga, oblačenje, vezivanje pertli… Pedagoškinja podsjeća da je njihova škola nekoliko godina u prvom i drugom razredu primjenjivala NTC program Ranka Rajovića, koji, između ostalog, podstiče upravo takav pristup.

„On baš naglašava koliko mi strijepimo od nekih stvari i mislimo da djeca nisu spremna, ali kako ćemo to znati ako im ne damo priliku da to urade, da probaju, npr. deset puta da zavežu te pertle, pa će naučiti. Nego, šta roditelji rade? Kupe patike sa čičkom i to se zalijepi“, ispričala je ona, uz napomenu da razumije da savremeni način života roditeljima ostavlja sve manje vremena. Ipak, smatra da ne treba potcjenjivati značaj malih svakodnevnih vještina. Svaka stvar koju dijete može samo da nauči i uradi predstavlja korak ka njegovoj samostalnosti i treba je podržati. Posebno je akcentovala značaj roditeljskog primjera. Djeca, kaže, mnogo više usvajaju ono što vide, nego ono što im se govori, pa nije dovoljno samo postaviti pravila o korišćenju telefona ukoliko ih se sami roditelji ne pridržavaju.

„Djeca rade ono što vide kod svojih roditelja. Ako njihovi roditelji po dva, tri sata budu na telefonu, i oni će to raditi. To je loš primjer, čak i loša poruka. Kažete djetetu: ‘E, nemoj sada, dovoljno crtanih si gledao, ne može više’, zatim sjednete pored, uzmete telefon i gledate nešto drugo“, objasnila je Tanja.

Umjesto toga, roditeljima preporučuje jednostavne, svakodnevne aktivnosti koje ne zahtijevaju ni mnogo novca ni posebnu organizaciju, a to su šetnja, razgovor, igra i boravak napolju.

 „Uzmite dijete za ruku, šetajte, pričajte, bacajte kamenčiće u more, šta god“, poručila je.

Dok smo govorili o još jednom važnom izazovu, a to je strpljenje, Tanja je naglasila da djecu treba postepeno učiti da ne mogu sve dobiti odmah. Roditelji, a možda i šire okruženje, često djeci ispunjavaju želje bez čekanja, pa se problem javlja onda kada dijete mora da sačeka svoj red ili odloži ono što želi.

„Neka istraživanja ukazuju na to da djeca imaju velikih problema sa strpljenjem, jer im roditelji, a možda ne samo roditelji, ispunjavaju sve odjednom. Onda, ako treba da se nešto malo sačeka, tu nastaje problem, javlja se ljutnja“, kazala je.

Zato smatra da ni roditelji ne treba da žure, niti da svoje strahove i očekivanja prenose na djecu. Važan dio roditeljstva jeste i način na koji razgovaraju sa njima, posebno kada su umorni, ljuti ili nervozni.

„Ne treba žuriti, ni roditelji ne treba da istrčavaju sa svojim strahovima, moraju naučiti kako da razgovaraju sa svojom djecom, kojim tonom. Ako su ljuti, nervozni zbog posla, neka kažu da u tom momentu nisu spremni za razgovor, a kada se sve riješi da sjednu i da razgovaraju sa djetetom“, savjetovala je Tanja.

Na kraju razgovora, pitali smo je šta bi bila njena najvažnija poruka roditeljima i djeci na početku školske godine. Ponovo je akcenat bio na strpljenju.

„Da budu strpljivi i da razumiju svoju djecu, da razmisle o svojim očekivanjima i da rastemo polako. Mi sa djecom kao roditelji rastemo i od njih i učimo“, kazala je Tanja.

Dok je djeci poželjela da ne pokušavaju da budu nešto drugo već da ostanu ono što jesu.