Neka oni vode bitke sa sopstvenim mitovima, a mi se izborimo za Crnu Goru

Dođu vremena kada svaka dodatna rasprava postane gotovo suvišna, ne zato što je o prošlosti sve rečeno, niti zato što o njoj više ne treba govoriti, već zato što su neke činjenice toliko utvrđene da njihovo beskrajno ponovno dokazivanje počinje više koristiti onima koji ih osporavaju nego onima koji ih brane. Tako se istina, malo-pomalo, spušta na nivo još jednog mišljenja, jedne od mogućih verzija istorije i predmeta nacionalnog nadmudrivanja u kojem bi svako trebalo da ima pravo na “svoju istinu”. A istina nema nacionalnost. Ona nije ni srpska, ni bošnjačka, ni hrvatska, ni crnogorska, niti pripada bilo kojem narodu ponaosob; činjenice nijesu pitanje nacionalnog osjećanja, istorija nije zbir mitova koje možemo prilagođavati trenutnim političkim potrebama, a presuđeni ratni zločini ne mogu postati herojstvo samo zato što je neko dovoljno uporan, glasan ili politički moćan da ih tako predstavlja.

Ratovi devedesetih, kao i svi ostali ratovi, ostavili su iza sebe mrtve, prognane, porušene gradove, spaljene kuće, izbjeglice, logore, masovne grobnice i generacije ljudi koje i danas nose posljedice jednog vremena u kojem su nacionalni projekti bili važniji od ljudskog života. U tim ratovima nijesu stradali apstraktni narodi nego konkretni ljudi, sa imenima, porodicama, kućama i životima koji su nasilno prekinuti, i upravo zato prema toj prošlosti imamo obavezu koja je mnogo veća od dnevne politike: da zločin nazivamo zločinom bez prethodnog provjeravanja imena počinioca i žrtve.

Svako će, prije ili kasnije, morati da vodi bitku sa sopstvenim mitovima. Zato, koliko god zvučalo paradoksalno, možda je došlo vrijeme da prestanemo ubjeđivati one koji svoje ratne komandante, političke vođe ili ideologe žele smatrati herojima i da im jednostavno prepustimo njihovo sjećanje. Neka oplakuju svoje generale, neka im drže govore, neka o njima pišu pjesme i knjige, neka svojoj djeci objašnjavaju zašto ljude odgovorne ili osuđene za ratne zločine smatraju nacionalnim junacima, jer će to biti njihov izbor i njihova odgovornost pred budućim generacijama; naša je odgovornost nešto drugo: da nikada ne prihvatimo da zločin postaje vrlina zato što ga je počinio “naš”, niti da nevina žrtva postaje manje nevina zato što pripada “njihovima”.

Nijedan narod ne treba poistovjećivati sa njegovim generalima, političkim vođama, ratnim ideologijama ili najglasnijim nacionalistima. Srbi nijesu njihovi ratni komandanti, kao što to nijesu ni Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci ili Albanci; nijedan narod nije jedna politika, jedna vlast, jedna vojska niti jedna mračna stranica njegove istorije. U svakom od tih društava postojali su ljudi koji su se protivili ratu, nacionalnoj mržnji i zločinima, ljudi koji su imali hrabrosti da u vremenu kolektivnog zanosa kažu da zločin počinjen “u naše ime” ne postaje manji zato što ga je počinio neko naš, niti izdaja vlastitog naroda počinje onda kada priznamo njegovu grešku, već upravo onda kada ga pokušavamo osloboditi moralne odgovornosti falsifikovanjem istorije.

Možda smo predugo čekali da se drugi promijene. Takvih ljudi bilo je devedesetih, ima ih i danas, u svakom gradu i širom prostora nekadašnje Jugoslavije, samo što je njihov glas često bio slabiji od ratne propagande, kontrolisanih medija, nacionalističke mobilizacije i političkih sistema kojima je neprijatelj bio potreban kako bi opravdali vlastito postojanje. Njima treba odati priznanje, ali istovremeno prihvatiti jednu neprijatnu činjenicu: nijedno društvo ne možemo natjerati da se suoči sa vlastitom prošlošću ukoliko ono samo za to nije spremno. Ne možemo iz udobnosti svojih dnevnih boravaka mijenjati način na koji će se prošlost tumačiti u gradovima nekadašnje Jugoslavije, kao što ni oni ne bi trebalo da određuju kako ćemo mi razumjeti vlastitu istoriju.

Svako će, prije ili kasnije, morati da vodi svoju bitku sa sopstvenim mitovima. A mi imamo svoju. Ostavimo zato drugima njihove generale, mitove i istorijske obračune, a počnimo ozbiljno da se bavimo Crnom Gorom. Jer naš problem odavno nije samo ono što se govori u bilo kojem gradu na Balkanu, niti ono što pojedini politički i vjerski centri izvan Crne Gore misle o našoj državi, njenoj istoriji i njenoj budućnosti: naš pravi problem je ono što se događa u Podgorici, u našim institucijama, političkim partijama, školama, medijima i u našem odnosu prema sopstvenoj državi.

Krajnje je vrijeme da priznamo da smo godinama vjerovali kako će demokratski kompromis, evropske integracije, zajedničko vršenje vlasti i samo proticanje vremena ublažiti duboke ideološke razlike između građanske Crne Gore i političkih struktura koje su prema njenoj nezavisnosti, antifašističkom nasljeđu, ratovima devedesetih i samom karakteru države imale sasvim drugačiji odnos. Vjerovali smo da vlast mijenja ljude, da odgovornost državne funkcije ublažava politički radikalizam, da će evropski put natjerati nekadašnje nacionaliste da prihvate građansku Crnu Goru makar kao političku nužnost, pa smo svako novo verbalno ograđivanje od nekadašnjih stavova prihvatali kao dokaz promjene, čak i onda kada su riječi i postupci najbližih saradnika, partijskih funkcionera i političkih saboraca govorili nešto sasvim drugo.

Možda smo, zapravo, previše vremena potrošili pokušavajući da promijenimo tuđe poglede na prošlost, a premalo razmišljajući o tome kako da zaštitimo vlastitu budućnost. Jer Crna Gora neće postati bolja država kada ubijedimo posljednjeg nacionalistu na Balkanu da pogrešno tumači devedesete. Postaće bolja onda kada njene institucije budu jače od nacionalizma, kada njeni zakoni budu važniji od partijskih interesa, kada građanin bude važniji od njegove nacionalnosti, kada država bude snažnija od svakog spoljnog političkog, nacionalnog ili vjerskog centra i kada evropska budućnost prestane da zavisi od toga ko se kojeg jutra probudio sa novom verzijom naše prošlosti.

Zato neka svako oplakuje svoje generale, neka čuva svoje mitove ako bez njih ne može i neka pred istorijom odgovara za ono što je izabrao da pamti ili zaboravi. A mi se izborimo za Crnu Goru. Vjerujem da je vrijeme i da priznamo da smo se prevarili. Jer nije dovoljno u Briselu govoriti evropskim jezikom, a kod kuće ostavljati otvorena vrata ideologiji devedesetih; nije dovoljno staviti evropsku zastavu iza govornice ako vrijednosti koje se brane ispred nje pripadaju nekom sasvim drugom vremenu, niti je dovoljno formalno se ograditi od veličanja ratnih zločinaca dok se istovremeno ćuti pred onima iz sopstvenih političkih redova koji ih slave.

Upravo zato možda treba prestati da od tih ljudi tražimo nova objašnjenja, saopštenja i ograđivanja, da ih ubjeđujemo u ono u šta očigledno ne žele vjerovati i da svaki njihov novi postupak doživljavamo kao iznenađenje. Neka oplakuju svoje generale. Neka govore, neka pokažu šta misle i neka svako izabere svoju stranu istorije, jer demokratija im daje pravo da imaju politički stav, ali ista ta demokratija građanima Crne Gore daje mnogo važnije pravo: da ih zbog tog stava ne biraju. Tu, po mom mišljenju, počinje odgovor na pitanje kako se Crna Gora može izboriti za Crnu Goru, jer se ona neće sačuvati zabranama, revanšizmom, mržnjom prema drugim narodima niti stvaranjem nekog novog crnogorskog nacionalizma kao odgovora na onaj drugi, pošto bismo time samo promijenili zastavu, a prihvatili istu ideologiju koja nas je toliko puta dovela do podjela.

Crna Gora se za sebe može izboriti samo demokratijom, političkom organizacijom i jasnim dogovorom svih onih koji je vide kao građansku, evropsku, sekularnu i antifašističku državu. Građanska Crna Gora neće pobijediti ako građanima ponudi samo strah od druge strane. Tu počinje odgovornost onoga dijela Crne Gore koji sebe naziva građanskim, jer političke partije, građanski pokreti, intelektualci, civilno društvo, manjinske zajednice i svi drugi koji tvrde da dijele te vrijednosti moraju konačno razumjeti da nemaju beskonačno vremena za međusobne sujete, stare svađe, borbu za procenat više, lične netrpeljivosti i beskrajna pitanja ko će biti prvi, ko drugi, a ko treći na nekoj budućoj izbornoj listi. Pred njima je mnogo važnije pitanje: kakva će Crna Gora biti poslije narednih parlamentarnih izbora? Građanskoj Crnoj Gori je potreban ozbiljan dogovor oko minimuma vrijednosti koji neće zavisiti od dnevne politike: Crna Gora kao nezavisna i suverena država; građansko društvo u kojem nijedna nacija nije vlasnik države, a nijedna manjina njen podstanar; antifašizam kao civilizacijska vrijednost, a ne prigodna rečenica za 13. jul; poštovanje međunarodnog prava i sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima; sekularna država u kojoj crkve imaju puno pravo na vjeru, ali ne i pravo da upravljaju državnom politikom; evropska budućnost kao strateško opredjeljenje, a ne dekoracija političkih govora, i institucije koje pripadaju državi, a ne partijama, crkvama, pojedincima ili centrima moći izvan Crne Gore. Oko toga ne bi smjelo biti trgovine, dok se oko poreza, ekonomije, socijalne politike, načina upravljanja i hiljadu drugih pitanja možemo razlikovati koliko god želimo. Ali tu dolazimo i do najveće opasnosti: građanska Crna Gora neće pobijediti ako građanima ponudi samo strah od druge strane, ako njena čitava politička poruka bude: pogledajte našeg političara, pogledajte druge centre moći, pogledajte devedesete, jer upozorenje može probuditi čitav spektar osjećanja.