Vrijeme i obrazovni sistem: Gdje smo pogriješili?

Školski sistem i obrazovanje suočavaju se s izazovima u savremenom društvu. Autor analizira uticaj savremenih tehnologija i društvenih mreža na djecu, te problem nedostatka kritičkog mišljenja.

2

Upravo nam vrijeme sve više nedostaje: da se pogriješi, da se nešto ne zna, da se pročita do kraja, da se promijeni mišljenje, pa i da nam bude dosadno. Početak školske godine mene nikada nije posebno uzbuđivao kao tema - iako jeste trema, jer vazda mi se stomak sveže kad vidim da je 1. septembar. To je vjerovatno zbog toga što od kad znam za sebe prezirem školski sistem i obrazovanje kojem sam bila izložena; s toga me i sada, međutim, više zanima čemu mi zapravo učimo đecu.

Već dugo, od početka karijerizma i tranzicije, živimo trend u kojem smo svi genijalni, talentovani i izvrsni u svemu. Sada tome možemo dodati i podvojeni život: virtuelni i realni, između kojih se granice sve više brišu, pa više ne znamo šta je stvarno. A pitanje je da li je odgovor na to pitanje uopšte važan - jer očigledno je stvarno sve što mislimo.

Više ne važi „mislim, dakle postojim“, nego „što mislim, to postoji“, naročito kada je riječ o kolektivnoj paranoji i dušmanima. Druga podjela života i stvarnosti jeste ona između savršenog i nesavršenog. Tako na ekranima sve češće bivaju savršeni, stvarni i istiniti, dok su u stvarnom životu ljudi nesavršeni, pa sve teže podnose grešku, kritiku i činjenicu da nijesu najbolji.

Što je najtužnije, uopšte ne podnosimo istinu, što kod đece stvara ogromne psihičke barijere, anksioznost, ranu depresiju, anoreksiju i druge poremećaje... a da roditelj savršenog đeteta ili nezainteresovani nastavnik to često i ne prepozna dok ne bude kasno. Društvene mreže u tome ne nude isključivo sliku savršenog života već cijeli sistem u kojem se takav život prodaje kao nešto stvarno, dostupno i poželjno.

Nesavršenost stvarnosti ostaje nevidljiva konzumentu, dok čovjek pokušava da živi prema slici koja je zapravo fantazija, nedostupna čak i onima koji je proizvode i prodaju. Tako kapitalizam ne mora da nam zabrani da vidimo stvarnost; već da nas neprestano uvjerava kako bi ona mogla izgledati kada bismo samo kupili još nešto, promijenili sebe ili se dovoljno približili tuđoj savršenoj slici.

Na taj način se psihološki prebacuje odgovornost sa neodgovornih loših politika, odluka, korupcije na pojedinca. U tako formiranom društvu ni škola ne zaostaje: i ona sve više proizvodi sliku uspjeha u kojoj nema mjesta za grešku, sporost, neznanje ni stvarni proces učenja. Onda se čudimo što dijete teško podnosi sasvim običnu činjenicu da nešto ne zna, ne umije ili ne može.

Kritika rada nije isto što i kritika čovjeka. Za sve to je potrebno vrijeme, a upravo je vrijeme ono što smo iz obrazovanja počeli da izbacujemo. Pismenost odavno nije pitanje poznaje li neko slova. Kada OECD govori o čitalačkoj pismenosti, govori o tome da čovjek razumije tekst, povezuje informacije, procjenjuje izvor, razlikuje činjenicu od mišljenja i snalazi se kada mu različiti tekstovi govore različite stvari.

Na PISA testiranju 2022. svega 47 odsto petnaestogodišnjaka u Crnoj Gori dostiglo je makar osnovni nivo čitalačke pismenosti, a samo jedan odsto one nivoe na kojima se razumiju dugi i složeni tekstovi, apstraktne ideje i pravi razlika između činjenice i mišljenja kada ona nije nacrtana flomasterom. To je, kad se malo razmisli, mnogo zanimljiviji podatak od pitanja koliko ljudi kod nas zna da čita i piše.

Jer savremenom kapitalističkom poretku, a posebno ovoj njegovoj sve nervoznijoj, autoritarnijoj i desno radikalnijoj fazi, čovjek koji uopšte ne zna da čita čak nije mnogo koristan. Treba mu elementarno pismen čovjek, onaj koji zna slova i može da potpiše papir, ali ne mora da razumije šta je potpisao. Ne treba mu znanje, a još manje nauka.

Ne postoji, naravno, neka tajna kapitalistička uredba kojom se iz škole izbacuje kritičko mišljenje. Dovoljno je da decenijama kao najvažnije nagrađujete ono što se lako može izmjeriti, rangirati i pretvoriti u rezultat, pa će se sistem sam prilagoditi. A paradoks je što sada čak i OECD, organizacija koju teško možemo optužiti za revolucionarni romantizam, kreativnost i kritičko mišljenje stavlja među ključne kompetencije, uz napomenu da im je potreban prostor i vrijeme da se razviju.

U SAD se trenutno događa i mnogo direktnija verzija ovoga, knjige se fizički uklanjaju iz školskih biblioteka, često pod obrazloženjem zaštite đece, roditeljskih prava ili neprikladnog sadržaja. Nestaju djelovi istorije, iskustva ljudi koji nijesu dio većine, "neugodne" teme, dakle upravo ono što bi moglo da poremeti lijepo zaokruženu sliku svijeta.

To je ona stara, poznata metoda paljenja znanja, samo ovog puta ne vidiš plamen Aleksandrije. Imajući sve u vidu, živimo u instant društvu senzacija u kojem sve mora da bude brzo, dostupno i dovoljno uzbudljivo da zadrži pažnju. Ne nestaju samo knjige i vrijeme nego iz stvarnosti nestaje dosada. A upravo je stanje dosade, stanje misli, kreacije, igre.

Da bi dijete samo smislilo šta će, mora mu se makar povremeno dogoditi da nema šta. Mi mu tu neprijatnost vrlo uspješno sprečavamo. Naš obrazovni sistem jeste bio loš na svoj stari jugoslovensko-ruski način, bio je besmislen, zatrpavao je đecu količinom podataka, tražio reprodukciju, učio mnogo toga bez pitanja čemu to služi. Ali, mi ga nijesmo modernizovali tako što smo nepotrebne informacije zamijenili razumijevanjem, povezivanjem i istraživanjem.

U jednom dobrom dijelu smo ga samo skratili (faktor vrijeme i faktor dosada). U međuvremenu smo vrlo uspješni na papiru. U školskoj 2024/25. godini 46,29 odsto učenika državnih osnovnih škola od trećeg do devetog razreda završilo je godinu sa odličnim uspjehom. A na posljednjem PISA testiranju 53 odsto petnaestogodišnjaka nije dostiglo ni osnovni nivo čitalačke pismenosti. Reklo bi se da se između ove dvije statistike nalazi i cijela priča.

Možda đeca nijesu postala nesposobna da podnesu istinu. Možda smo mi prestali da im je govorimo jer sami ne umijemo da se nosimo s vremenom, prilikama i dosadom. Naučne činjenice, međutim, ne nastaju glasanjem, kao što ni kolektiv nije samo slučajan zbir pojedinaca. Svaki kolektiv, da prostite, od vrtića do stada, ima svoja pravila, bezbjednost i imunološku sliku.

Ako želiš da budeš njegov dio, nešto duguješ i drugima, ne samo sebi. I vjerovatno će se neko naljutiti na ovu rečenicu, ali mislim da nam upravo to vrijeme sve više nedostaje: da se pogriješi, da se nešto ne zna, da se pročita do kraja, da se promijeni mišljenje, pa i da nam bude dosadno. Ne mora iz dosade nastati ništa posebno, ali ako je stalno uklanjamo kao da je riječ o nekom kvaru, teško da će iz nje ikada moći nastati bilo šta.

Komentari

Pročitaj još

Đeka posjetio ulcinjsku školu: Komunikacija se odvijala na albanskom i crnogorskom

Ministar Fatmir Đeka posjetio je JU Srednju mješovitu školu „Bratstvo-jedinstvo“ u Ulcinju, gdje se razgovaralo o dvojezičnosti i potrebama škole.

Đeka posjetio ulcinjsku školu: Komunikacija se odvijala na albanskom i crnogorskom

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.