Frano Bošković o 100 godina Bućarskog kluba Brđanin

Na zogovima Bućarskog kluba Mladost u Gradiošnici trenutno se održava 70. izdanje Tivatske bućarske olimpijade, manifestacije koja se ne organizuje nigdje drugo na svijetu. Ove godine, jedan od utemeljitelja, Bućarski klub Brđanin, obilježava značajan jubilej – 100 godina postojanja.

Tim povodom, gost našeg programa bio je Frano Bošković, jedan od najtrofejnijih tivatskih bućara i dugogodišnji član Brđanina. On je podsjetio da su upravo BK Brđanin i BK Kalimanjac postavili temelje ove manifestacije koja više od sedam decenija predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola društvenog života Tivta. Govoreći o počecima bućanja na Crnom Platu i u Đurđevom brdu, Bošković se prisjetio priča predaka o prvim zogovima.

„Prvo je krenulo ispod stare kuće Rajčevića. Tamo je bio prvi zog. Danas su od toga ostala samo dva čempresa. Poslije je napravljen zog na Kopištu, pa onda na Bačićevu, gdje se i danas igra. Tu su 1952. godine napravljeni zogovi i upravo tada nastaje Bućarska olimpijada“, rekao je Bošković.

Bućarska olimpijada, podsjeća, nastala je iz škerca na zogovima u Đurđevom brdu, koje su podržali i Kalimanjci. Nakon Drugog svjetskog rata, te 1952., organizovane su prve poratne Olimpijske igre. „Ako svijet ima Olimpijadu, što mi ne bismo imali našu?!“ – tako je krenula priča koja traje do danas i predstavlja jednu od najautentičnijih tivatskih storija koje odolijevaju vremenu.

„Vjerujem da oni nijesu bili ni svjesni koliko veliku stvar čine. To je krenulo od škerca. Ljudi su tada bili mnogo više upućeni jedni na druge nego danas. Mislili su da prave škerac, a napravili su podlogu za istoriju. Danas Tivat može da se pohvali manifestacijom koja ne postoji nigdje drugo na svijetu“, dodao je on.

Bošković je istakao da su oko zogova stari Tivćani osmišljavali dokolicu. „Ljudi su poslije napornog rada dolazili sa familijama, sa djecom, sa braćom i sestrama. Uz čašu vina, malo kapule, pancete, sira iz ulja i slane ribe družili su se do kasno u noć. Tako je počelo. Poslije je svaki zaseok imao svoj klub – Gornja Lastva, Radoševići, Češljar, Gradiošnica, Donja Lastva, Seljanovo… To je bio način života.“

On je posebno istakao da je Bućarska olimpijada sačuvala tradiciju izvornog bokeljskog bućanja. „Ovo se nigdje na svijetu ne igra. To je izvorno, staro bućanje od šponde, balota, rošulo. Današnji svjetski i evropski šampioni često ni ne znaju da to postoji. Kada su dolazile ekipe iz Hrvatske i Slovenije, bili su začuđeni Bućarskom olimpijadom“, rekao je Bošković.

Prisjećajući se svog djetinjstva, Bošković je napomenuo da su zogovi bili mjesto odrastanja čitavih generacija. „Kad sam bio mali, nije bilo mjesta gdje si mogao ostati do kasno u noć osim na bućama. Tu su bile prve ljubavi, druženja, pjesma. Do jedne ure igrali su muškarci, žene su bile više u špondi nego pri glavini, ali to su uspomene koje ostaju.“

„Imam 66 godina. Prvi trofej osvojio sam 1975. godine. Dakle, puna 51 godina je prošla od prve medalje. Sto godina kluba, pedeset i više godina moje sportske priče. Traje to i, nadam se, trajaće još dugo“, naglasio je Bošković.

On je podsjetio i na snagu Brđanina u jugoslovenskom periodu. „Brđanin je važio za jednog od najjačih klubova. Imao je veliki broj reprezentativaca. Moj otac Mato Krstović bio je selektor reprezentacije Jugoslavije. Klub je bio prvak države u omladinskim i seniorskim konkurencijama, a prvi je formirao i žensku ekipu. Iz Brđanina su došle i prve reprezentativke Crne Gore koje su predstavljale našu zemlju širom Evrope i svijeta“, rekao je on.

I danas, Bošković vidi razlog za optimizam u radu sa mladima. „Prije dvije ili tri godine okupili smo omladinsku ekipu. Mato Krstović i družina angažovali su dječicu koja marljivo rade. Već imaju određene rezultate. To je obećavajuće za bućarski sport uopšte i za Bućarski klub Brđanin“, dodao je on.

Ipak, smatra da bućama danas nedostaje veća vidljivost. „Nekada je posjećenost ligaških utakmica bila velika. Danas uglavnom dođu članovi porodice. Ali na Bućarskoj olimpijadi i dalje bude nekoliko hiljada ljudi. Lijepo koegzistiraju tradicija i kultura oko buća i sport. Samo ih treba još više približiti ljudima“, zaključio je Bošković.

Na pitanje što bi Tivat mogao učiniti kako bi dodatno valorizovao ovu baštinu, Bošković je imao jasnu ideju. „Ja bih završne borbe igrao na tivatskoj rivi. Napravio bih tamo jedan zog. Svi gosti koji dođu u Tivat zastali bi da vide šta se događa. U Đurđevom brdu je prelijep ambijent, ali ljudi ne znaju kako da dođu, problem je parking. Na rivi bi svi mogli da bace oko i vide nešto što ne postoji nigdje drugo.“

„Tri stvari u životu, kad naučiš da voziš biciklo, da plivaš i da igraš buće, to ne zaboravljaš nikada. To se jednom nauči i igra se cijelog života. Dok god možeš da stojiš na nogama, možeš da igraš Bućarsku olimpijadu“, rekao je Bošković, podsjećajući na prostor koji je bućanje nekada zauzimalo u Tivtu. Mnogi zogovi su nestali, poput onih iza Doma JNA, gdje je danas Porto Montenegro, ili iza stare zgrade SIZ-a na Seljanovu.

Na kraju razgovora, u godini velikog jubileja, Bošković je čestitao svim članovima Brđanina i ljudima koji danas čuvaju ovu tradiciju. „Čestitam svima 100 godina Bućarskog kluba Brđanin. Pohvalio bih Tamaru, Mata i sve koji učestvuju u organizaciji programa ‘Muške rabote i ženske stvari’. To je postala lijepa tradicija. Dobro je za zogove, dobro je za bućanje i dobro je za naš grad“, zaključio je Bošković. Dok Gradiošnica ovih dana ponovo okuplja generacije Tivćana i njihove goste oko zogova, 70. izdanje Bućarske olimpijade i vijek postojanja BK Brđanin još jednom potvrđuju da se u Tivtu ne čuva samo sportska disciplina, već jedinstven način života, nastao oko kamene glavine, šponde, pjesme i zajedništva.