Vojvoda Ilija Plamenac o vojnim operacijama za oslobođenje Bara i Ulcinja

VOJVODA, SENATOR I MINISTAR VOJNI ILija PLAMENAC O OPERACIJAMA CRNOGORSKE VOJSKE ZA OSLOBOĐENJE BARA I ULCINJA (1877-1878) – 3. dio

Mi u ovom prilogu prezentiramo kazivanje vojvode Ilije Plamenca o vojnim operacijama, i to onom obliku i jezički doslovno, kako je on govorio i pisao starim crnogorskim govorom, te kako je to i objavljeno u njegovim memoarima, s akcentom da izdvajamo konkretno samo onaj dio koji se odnosi na akcije crnogorske vojske u vezi oslobođenja Bara i okoline i Ulcinja (1877-1878).

Dalje o akcijama crnogorske vojske za oslobođenje Bara i Ulcinja tokom ljeta, jeseni i zime 1877. godine vojvoda Ilija Plamenac svjedoči:

“Topovi i vojska i bude uveče sve na svoja mjesta.

Ujutro rano tuče naš top na grad turski. Ja taj čas niz Bijelu skalu sidi i naredi komandiru Đoku Pejoviću da ide preko Mikulića da ufati iznad Mrkojervića i dadni mu moga brata Petra koi je bio vješt na one strane i bio u čete te mu je bilo dobro poznato a oni batalion nije bio onamo vješt. A ja sa ovim dva bataliona imam jedan top sa mnom i zovem sa onia glavica visokia iznad Tuđemila i Sustaša, zovemo na predaju i gađemo kad i kad đe opazimo vojnike turske topom. I tako pomičući se naprijed vojvoda Mašo bješe doša sa jednim batalionom više Zubaca. Ali gotovo malo se ko brani, no uljega veliki strah u oni narod ali naša vojska ne tiče nikome ništa. Idući naprijed pomiči se u prvi mrak dođi više Bara. I pogledah grad Bar te ja naredi topdžijama da gađemo grad Bar. I tako ga gađi tri puta. Ja ostavi batalion onđen da noći a ja su dvadest momaka kreni po noći dolje na Sustaš. To mi je bila naopaka noć. Slazeći niz njekakve velike potočine, nahodi kiša što Bog može dati i sidi u njekakvu kuću malu, i tu bjehu dvije ženske te tu počini baš lijepo. I naredi da zakolju brave i da večeraju. Vojnici trudni (puni truda, zalaganja, odlučni, ali umorni, bremeniti, opterećeni – op. N.A) a gladni te odmah to učiniše i večeraše dobro. Vojska Knjaževa koja je bila s njim logorisala je ot Sutormana do Ribnjaka. Ja ujutro rano kreni putom pravo na Bar i sa mnom ima oko pedeset vojnika i pođi pravo na Krstac više Bara i naredi da se zove Selim Trcetić da dođe kod mene.

I tako Selim iz grada Bara dođe kod mene. Ja mu odmah reci: „Selime, predajte se Knjazu Nikoli, dajemo ti riječ poštenu održat se ne možete ni na kakvi način! Bi vi bolje bilo da ne ginete i da vaša imovina ostaje za vas da vi nitko u nju neće smjeti tać. Mislim da ste čuli za Knjaza Nikolu kako svakome obraz čuva pak sad promislite kako hoćete. Što gođ bude zla na vašu dušu, jer Knjaz crnogorski hoće uzet Bar. Nijedna sila ne može ga smesti da ga ne uzme!”

Selim Trcetić vidi da nema šale no upravo sve vjeruje ali kaže: „Poću u grad i kazaću sve tvoje riječi. Kako mi odgovore kazaću ti.”

I Selim pođe i stade jedan sahat i poslijed vika i kaže: od onoga ne može bit ništa. Poslje podna dođe Gospodar Knjaz i vojske pogolemo i topovi ruski. Pošto dođe na Krstac ja ga dočekah i pita me: „Đe je Bar?” Ja mu kaži: „Evo ga ovđen pod nama!”

I tako se razmakoše vojnici te mi, samo mi dva iza jedne masline. Knjaz preglediva grad Bar i kaže mi da je mnogo jak. Ja mu kažem da je „baš onakvi kai što sam Vi u Nikšić kaživa”.

Sjutri dan naredi vojvoda Mašo Vrbica šančeve i poče se boj topovima i puškama. I to je već trajalo gađanje topovima. Stadosmo onđen dva dana. Knjaz naredi da ja uzmem njekoliko bataliona „i da zamineš grad Bar i da ideš put Mrkojevića, da paziš da ne bi pomoć ot Skadra Baru došla. Uzmi šest dobria bataliona i prijeđi preko rijeke barske i prvi napadaj više Mrkojevića”.

Knjaz svaki dan dolazi na Krstac kod vojske i topova a logorisa je na Ribnjak a dolazi na Krstac. Pošto ja pasah sa one batalione te ja pošlji stotinu Pipera i stotinu Crmničana da zauzmu Pristan i Voluicu i strogo naredi da ne bi kome zuluma učinili na Pristan i poše dvjesta momaka ka dvjesta sokolova i zauzmi sve. I vojnici na Voluicu koi su bili predadoše se turski nizami. Doše njekoliko vojnika i kazaše mi da su uzeli Pristan, porat barski, a tako i tvrđavu i šančeve na Voluicu. Ali kažu mi: koliko je ostalo topova nijesmo i’ mogli izbroit. Kako mi ovo kazaše te ja na brzu ruku piši Gospodaru: „Naćas do zore uzesmo Pristan i luku barsku a tako forticu i šančeve na Voluicu a topove ne možemo kazat koliko je ostalo. Samo to mogu vam javiti porto franko.”

Ot brzine nijesam moga’ više kaživat’. Knjaz kako primi ovo pisamce te odmah kreni sa svom njegovom svitom i Glavnijem štabom pravo na pristan barski. Ja bjeh posla vojvodu Maša Đurovića da stoi na pristan i da pazi red. No kako Gospodar dođe na pristan reče mu: „Hajde ti u vojsku sad ću ja ovo gledat!” Vojvoda Mašo pođe u vojsku. Ja sam se mnogo mučio da zovem Mrkojeviće na predaju”.

Vojvoda Plamenac u memoarima, u nastavku teksta, piše da su “Mrkojevići Turci”, što u etničkom smislu nije tačno, niti on misli u tom kontekstu oko Mrkojevića, već on aludira da je prostor Mrkojevića bio, tada i ranije, pod osmanskom (turskom) vlasću i da su oni tada bili osmanski državljani (podanici Osmanske Imperije). Tako da se ta Plamenčeva tvrdnja odnosi na državnu, a ne na etničku pripadnost Mrkojevića, i tiče se njihove državne pripadnosti, prije oslobođenja Bara i okoline i njihove integracije u državne granice Knjaževine Crne Gore 1878. godine. Plamenac navodi u Memoarima da Mrkojevići “iako su Turci” (ne u etničkom i nacionalnom smislu, nego u teritorijalnoj pripadnosti tadašnjem Osmanskom carstvu), kako on veli “drugoga jezika nemaju no srpski a skoro su primili Muhamedovu vjeru”.

Potom vojvoda Plamenac svjedoči: “Naša je vojska opkolila ali na predaju ne hote (osmanske trupe stacionirane u Mrkojevićima neće – nap. N. A.) no bi među njima njekoliko vojnika Skadrana i najviše oni ne daju da se predadu te već ne mogasmo trpjet no puštih jedan dio vojnika na njih i oni odmah obrni da bježe, naša vojska za njima i izgori i’ kuće sve do Pečurica i odmah prekini paljevinu. Više se nije smjelo palit. Poslje ovoga pođi pod Bar na kraj mora kod kuće Selimbegove. Ima kod Knjaza tri-četiri bataliona. Onđen u ono izidoše tri turske oklopnice iza ponte Voluice. Kad izide ono veliko čudo Knjaz bješe na konja a tako i ja bjeh na konja. Knjaz reče ove riječi kad vidje one oklopnice: „Što će reći car” te potrči krajem mora na hata. I ja za njim. Ja mu ne dam da ide put pristana te mene vrati da povratim one batalione. Pođe šnjim serdar Jole Piletić i drugi njeki glavari a ja povrati živo one batalione naviše u masline đe i’ ne mogu viđet s oklopnica.”

(Vojvoda Ilija Plamenac, “Memoari”, CID Podgorica – Udruženje Crmničana Crmnica, Podgorica, 2004, priredio dr Živko M. Andrijašević, str. 141-144).

(Nastavlja se)