Milovan Kljajević: Ovdje se slavi ono što bi trebalo zaboraviti

Dok negdje neki umjetnik godinama strpljivo gradi svoj opus, čekajući prostor za ozbiljan razgovor o svom radu, mediji sate posvećuju ljudima čija je jedina veza sa javnim životom privatni skandal. Neko čiji je jedini “doprinos društvu” to što mu je telefon ostao nezaključan ili što je nečiji tuđi bio, preko noći postaje medijska ličnost, dobija intervjue, podkaste i emisije. Dobija prostor, pažnju i legitimitet koji se mjeri klikovima i gostovanjima.

A tamo negdje neki umjetnik koji ima šta da kaže i zna kako to da kaže, čeka. Piše mejlove, predlaže razgovore i najčešće ne dobija odgovor. Postavite sebi jedno pitanje: kada ste posljednji put vidjeli nekoga poznatog isključivo po svom radu na naslovnoj strani portala? Ne zbog političke izjave, ne zbog svađe, ne zbog skandala, nego zato što je stvorio nešto istinski vrijedno pažnje. Teško sjetiti se, zar ne? Ima ih, ali rijetko dobiju prostor koji zaslužuju.

A sada razmislite koliko vam brzo na pamet pada neko ko je postao medijska ličnost jer su npr. intimni snimci te osobe završili u javnosti. Koliko je portala o tome pisalo? Koliko emisija? Koliko podkasta? Koliko je dana ta priča trajala? Koliko puta je ponovljena? Koliko prostora je dobila? Odgovor dolazi mnogo brže.

To je sve što treba znati o medijskom prostoru. Ne u onome što mediji govore, već u onome čemu posvećuju pažnju. Jer jedina istina koju mediji ne mogu sakriti jeste ono što im je centar pažnje. Sve drugo se može urediti, upakovati i prikazati drugačije nego što jeste. Pažnja ne može, ona ide tamo gdje ide i za sobom ostavlja trag koji ne laže. A taj trag je jasan: tuđa sramota zanimljivija je od tuđeg stvaralaštva, privatni skandal važniji je od umjetničkog opusa, a ono što se konzumira za dva minuta vrijedi više od onoga što traži vrijeme i razmišljanje. Niko to nije odlučio, jednostavno se dogodilo i prihvaćeno je bez otpora, kao prirodno i normalno.

I tu nastaje problem. Jer ono što stalno nagrađujemo, to i raste. A mi, iz dana u dan, nagrađujemo površnost, poniženje i tuđu sramotu. I onda se čudimo što živimo u prostoru u kojem je dostojanstvo nevidljivo, a skandal valuta. A zapravo nema ničeg čudnog u tome. Jer mediji ne kreiraju stvarnost sami od sebe. Oni je prate, ubrzavaju i pojačavaju. I na kraju joj daju oblik koji smo već nagradili svojom pažnjom. I zato pitanje više nije šta mediji rade. Pitanje je šta mi biramo da gledamo i šta time postaje vrijedno medijske pažnje.

Milovan Kljajević