Žitije Svetog pravjednog i mnogostradalnog Jova

Sveti pravjedni Jov bejaše iz plemena Avraamova; življaše u zemlji Uzu, u Arabiji. Jov beše čovjek istine, besprekoran, pravedan i blaženi, i uklanjaše se od zla. Imađaše sedam sinova i tri kćeri. Imađaše stoke sedam hiljada ovaca i tri hiljade kamila i pet stotina jarmova volova i pet stotina magaraca, i veoma mnogo slugu; i djela njegova behu velika na zemlji; blagorodstvom i čestitošću to beše najveći od svih ljudi na Istoku.

Sinovi njegovi sastajahu se i davahu gozbe kod kuće, svaki svoga dana, i slahu te pozivahu tri sestre svoje da jedu i piju s njima. Snovi Jova življahu međusobno u tolikoj ljubavi i slozi da, iako stanovaše u zasebnim kućama, ipak nikad ne voljahu jedan bez drugoga jesti ili piti. Tako, jednoga dana oni obedoahu zajedno kod najstarijeg brata, a drugoga dana kod drugoga brata, i na takav način obredivši se za sedam dana, oni opet počeše od najstarijega. A te gozbe njihove bivaše umjerene i čestite, uredne i tihe, bez pijanstva, nereda i graje. Jer dobar i pravedan otac njihov ne bi dopustio skupove, na kojima bi imao udjela grijeh prejedanja, pijanstva i nepristojnosti, već bi ih sigurno zabranio.

Ali on, videći njihovu dobru narav i krotost i toliku međusobnu ljubav koja se rijetko susreće među braćom, ne zabranjivaše im gozbe već uživahu u tome. I kad bi se oni obredili gozbom u toku sedam dana, Jov je slao k njima opominjući ih i savjetujući, da svaki brižljivo ispita svoju savjest, nije li što sagriješio riječju ili mišlju protiv Gospoda, jer se pravedni Jov veoma bojaše Boga, i to se bojaše ne strahom roba već strahom sinovlje ljubavi, i brižljivo pažahu na sebe i na sav dom svoj, da se ne učini nešto što bi razgnjevilo Gospoda Boga.

No bogobojazljivi pravednik ne samo upućivaše djecu svoju da vode besprekornan život i da ni u mislima ne greše pred Tvorcem svojim, nego i sam, ustajući rano, prinosijaše žrtve paljenice prema broju sviju njih za grijehe njihove, jer govoraše Jov u sebi: može biti da su se ogrešili sinovi moji i pohulili na Boga u srcu svome. Tako činjaše pravedni Jov svaki put.

Jednoga dana anđeli Božji, čuvari roda ljudskog, izađoše pred Gospoda da Mu podnesu ljudske molbe i izlože njihove svakovrsne nevolje. Sa njima izađe pred Gospoda i Sotona, kušač i klevetnik ljudski, i to ne kao onaj koji može zajedno sa anđelima predstati Bogu na nebu, odakle je zbačen, već stojeći izdaleka van neba pred svevidećim okom Božjim. I reče Gospod Sotoni: Odakle ideš? A Sotona odgovori Gospodu i reče: Prohodih zemlju i obilazih.

A reče Gospod Sotani: Jesi li video slugu moga Jova? Nema onakvoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, besprekornog i blažena, koji se boji Boga i uklanja se od zla. A Sotona odgovori Gospodu i reče: Edah li uzalud Jov poštuje Boga? Nisi li ga ti ogradio i kuću njegovu i sve što ima svuda unokolo? Djela ruku njegovih blagoslovio si, i stoku njegovu umnožio si na zemlji. Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, da li će te onda blagosiljati? Na to Gospod reče Sotani: Evo, sve što on ima predajem u tvoje ruke; a njega samog da nisi dirnuo. I otiđe Sotona od Gospoda.

Jednoga dana kad sinovi Jovljevi i kćeri njegove jedahu i pijahu vino u kući svog najstarijeg brata, gle, dođe glasnik Jovu i reče: Volovi orahu i magarice pasijaše pokraj njih, a grabitelji dođoše i oteše ih, i pobiše momke mačem; i samo ja jedan uteka da ti javim. Dok ovaj još govorahu, dođe drugi glasnik i reče Jovu: Oganj spade s neba i spali ovce i momke, i proždre ih; i samo ja jedan uteka da ti javim. Dokle ovaj još govorahu, dođe treći glasnik Jovu i reče mu: Haldejci u tri čete udariše na kamile i oteše ih, i pobiše momke mačem; i samo ja jedan uteka da ti javim. Dok ovaj još govorahu, dođe novi glasnik i reče Jovu: Sinovi tvoji i kćeri tvoje jedahu i pijahu vino u kući svog najstarijeg brata; u tom iznenada naiđe strašna oluja iz pustinje, udari u četiri ugla od kuće, te pade na djecu i pogiboše; i samo ja jedan uteka da ti javim. Čuvši to, usta Jov i razdrža plašt svoj, i ostriže glavu svoju, i posu je pepelom, i pavići ničice pokloni se Gospodu, i reče: Go sam izašao iz utrobe materije svoje, go ću se i vratiti u utrobu materije zemlje. Gospod dade, Gospod uze; da je blagosloveno ime Gospodnje. Uza sve to ne sagriješi Jov pred Gospodom ni srcem ni ustima, jer ne reče ništa bezumno i netrpeljivo protiv Gospoda.

Opet jednoga dana dođoše anđeli Božji da stanu pred Gospodom; a dođe i Sotona. I reče Gospod Sotani: Odakle ideš? A Sotona odgovori: Prohodih zemlju i obilazih. I reče Gospod Sotani: Jesi li video slugu moga Jova? Nema onakvoga čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, besprekornog i blažena, koji se boji Boga i uklanja se od zla, i još se drži dobrote svoje, premda si izmolio njegovo imanje i nizšta pogubio mu djecu i momke. A Sotona odgovori Gospodu i reče: Kožu za kožu, i sve što čovek ima daće za dušu svoju. Nego pruži ruku svoju i dotakni se tijela njegovog i kostiju njegovih, i onda ćeš vidjeti da li će te blagosiljati. A Gospod reče Sotani: Evo ti ga u ruke; samo mu dušu čuvaj.

I otiđe Sotona od Gospoda, i udari Jova zlim prištom od glave do pete, te on uze crep pa strugaše gnoj svoj; i seđaše na đubrištu izvan grada. A kad prođe mnogo vremena, žena Jovljeva reče Jovu: Dokle ćeš trpjeti? Evo, počeću još malo u nadi na spasenje. Eto, nestade sa zemlje spomen tvoj – sinovi tvoji i kćeri tvoje, koje uzalud u mukama rodi i s trudom odgajih. A i ti sam sjediš u gnoju i crvima; bez krova nad glavom, dok ja lutam i služim, prelazim iz mjesta u mjesto, i iz doma u dom, očekujući da zađe sunce, da bih se noću odmorila od trudova mojih i od bolesti mojih od kojih sada patim; – nego reci neku riječ Bogu, pa umri. A on, pogledavši u nju, reče: Zašto govoriš kao luda žena? Dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati? Uza sve to Jov ne sagriješi ničim pred Gospodom, niti usta njegova pohuliše na Boga.

A tri prijatelja Jovova čuše za sve zlo koje ga zadesi, i dođoše svaki iz svoga mjesta: Elifas Temanac, Vildad Sušanin i Sofar Namićanin, dogovorivši se da dođu da ga posjete i uteše. I podigavši oči svoje iz daleka ne poznaše ga; tada podigoše glas svoj i stadeše plakati, i razdrše svaki svoj plašt i posuše se praškom po glavi. I seđaše kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, i ni jedan mu ne progovori riječ, jer viđahu da su patnje njegove vrlo velike. No Jov ne zaropta na Boga, nego strpljivo podnese sve muke do kraja. Zato mu Bog, javivši se, povrati zdravlje, i dade mu bogatstvo mnogo veće nego što je prije imao. I rodiše mu se opet sedam sinova i tri kćeri, koliko je i prije imao. I poživje Jov svega 248 godina, sve slaveći i hvaleći Boga. Jov se smatra uzorom trpeljivog podnošenja svakog stradanja, koje Bog na nas šalje po neiskazanoj promislosti svojoj, i praobrazom stradajućeg Gospoda Isusa. Zbog toga praobraznog značaja koji život i stradanje pravjednog Jova ima, Knjiga o Jovu čita se u odlomcima u toku Strasne, to jest Stradalne sedmice, i to: na Veliki ponedjeljak, na večernju gl. 1, st. 1-12; na Veliki utorak, na večernju gl. 1, st. 13-22; na Veliku srijedu, na večernju gl. 2, st. 1-10; na Veliki četvrtak, na večernju gl. 38, st. 1-23; na Veliki petak, na večernju gl. 42, st. 12-17.