Hristos ne blagosilja ratove: Može li Crkva da ćuti kada se ubijaju nevini?

Rat nikada nije samo sukob vojski. To je krik majki, strah djece, uništeni domovi i gubitak ljudskih života. Ratovi, u svome najdubljem smislu – bratoubilački su: oni su pobuna protiv jedinstva čovječanstva u Hristosu i protiv slobode kojom nas je On oslobodio grijeha, mržnje i ropstva smrti.

Stoga, za Crkvu, rat nikada ne može biti samo političko pitanje. To je prije svega duhovna rana čovječanstva i manifestacija sloma zajednice između čovjeka, bližnjega i Boga. Pravoslavna crkva je svoj stav veoma jasno izrazila na Svetome i Velikome Kritskom saboru 2016. godine, najvećem sabranju pravoslavlja u moderno doba, kojem su prisustvovali predstavnici većine pomjesnih pravoslavnih crkava. Saborski dokument „Misija Pravoslavne crkve u savremenome svijetu” naglašava da Crkva osuđuje rat kao posljedicu grijeha i zla koji djeluju u svijetu. Crkva podržava sve napore da se sukobi spriječe dijalogom, pomirenjem i nenasilnim sredstvima. To nije samo crkveni dokument. Ovo je glas Jevanđelja i sv. predanja.

Hristos nije rekao: „Blaženi su pobjednici”. Nije rekao: „Blaženi su osvajači”. Nije rekao: „Blaženi su silni”. Hristos, rekao je: „Blaženi su mirotvorci, jer će se sinovima Božijim nazvati”. Mirotvorci su oni koji ne hrane zlo, već iscjeljuju ranjene i svjedoče o miru Carstva Božijega. Zato, pravoslavni hrišćani nijesu pozvani na običan moralizam, nego na život u Hristosu. Ne zato što smo bolji od drugih, no zato što smo kršteni u Onoga Koji je pobijedio grijeh, mržnju i smrt.

Stoga ne možemo opravdavati nasilje religioznim riječima, niti vjeru pretvarati u oruđe političke moći. Snaga Crkve nije u zemaljskoj pobjedi, no u svjedočenju mira, milosrđa i ljubavi koja čuva dostojanstvo svakoga čovjeka kao ikone Božije. Kroz vijekove, mnogi su prepoznavali pravoslavlje kao vjeru Krsta i Vaskrsenja. I poštovali su je, upravo zato što je to vjera koja ne pobjeđuje nasiljem, već ljubavlju; ne mržnjom, no pokajanjem i preobražanjem.

Vjera je ta koja ne opravdava uništenje druge osobe, nego u svakome vidi apsolutno lik Božji i brata za koga je Hristos stradao i vaskrsao. I danas, zato ne možemo ostati ravnodušni prema patnji nevinih. Ne možemo pozivati na mir i ćutati pred agresijom. Ne možemo propovijedati ljubav prema bližnjem i ignorisati vapaje žrtava.

Kada se vjerski jezik zloupotrebljava da bi se opravdao rat – kao u slučaju podrške koju Ruska pravoslavna crkva pruža politici Vladimira Putina u ratu protiv Ukrajine – onda to više nije samo politička greška, već duboko teološko izopčenje: vjera se pretvara u slugu državne vlasti, a Hristov mir se zamjenjuje ideologijom sile, osvajanja i ljudske patnje, zarad ljudskih ambicija.

Crkva ne postoji da bi osvećivala rane svijeta, već da bi ih iscjeljivala i preobražavala u Hristosa. Sveti Oci nas uče da je svaki čovjek stvoren po liku Božjem i pozvan na podobije Božje. Stoga, nasilje nad nevinom osobom nije samo napad na život, no i ranjavanje lika Božijega u njemu. Ubistvo je napad na tajnu ljudske ličnosti, prizvanu kroz sinergiju Božije blagodati i ljudske lične slobode da raste u zajednici sa Bogom i da se preobrazi u lik Božji.

Ako sada ćutimo pred zlom, dakle, sjutra će naša riječ mira biti isprazna. Ako ne govorimo istinu čak ni kada je teško, nećemo imati duhovnu snagu da govorimo o pravdi, pomirenju i ljubavi. Stoga, pravoslavlje nije pozvano na ćutanje, već na trezvenu i smirenu hrabrost: da osudi grijeh bez mržnje prema grješniku; da stane uz žrtve bez političkih proračuna; i da govori istinu bez straha od svjetskih moćnika. Samo tako će Crkva ostati vjerna Hristosu – Koji nije došao da blagoslovi ratove ljudske, već da iscijeli čovjeka i podari mu mir Carstva Njegova. „Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem” (Jovan 14:27).