Život i smrt prepodobnog Onufrija Velikog

Prepodobni Onufrije Veliki proveo je šezdeset godina u pustinji kada ga posjeti monah Pafnutije. Njegova kosa i brada dosezale su do zemlje, a tijelo mu je bilo obasjano dugom dlakom zbog dugotrajne nagote. Sve vlasi na njemu bile su bijele kao snijeg, a njegov izgled bio je blještav, uzvišen i strašan.

Videći Pafnutija, obratio mu se imenom i ispričao mu svoje žitije u pustinji. Njegov anđeo čuvar javio mu se i doveo ga na to mjesto u pustinji. Dugo vremena se hranio samo zemljom, koja se rijetko nalazila u pustinji, a nakon što je izdržao teške borbe s demonima i kada mu se srce potpuno učvrstilo u ljubavi prema Bogu, anđeo Božji donosio mu je hljeb za ishranu. Osim toga, po božanskom Promislu, pored njegove kelije je izrasla palma koja je donosila dobar plod urme, a otvorio se i izvor žive vode.

„A najviše“, reče Onufrije, „hranim se i poim slatkim riječima Božjim“. Na pitanje Pafnutijevo, kako se pričestio, odgovori pustinjak da mu anđeo Božji svake subote donosi pričest i pričesti ga. Drugog dana starac reče Pafnutiju da je to dan njegovog odlaska iz ovog svijeta, klekne, pomoli se Bogu i predade svoj duh Bogu. U tom trenutku, Pafnutije vidje nebesku svjetlost koja obasja tijelo upokojenog sveca i ču pojaće anđelskih sila.

Sahranivši časno Onufrijevo tijelo, Pafnutije se vrati u svoj manastir, da kao živi svjedok priča drugima na korist o čudnom žitiju čovjeka Božijega i veličini Božjeg promišljanja o onima koji se sveto predaju Bogu na službu. Onufrije skonča 400. godine.