Za Evropu nema garancije stabilne politike nakon Trampa

Donald Tramp je despot, a Sjedinjene Američke Države su demokratija. Ove stvari mogu istovremeno biti tačne, ali ne beskonačno. Sada postoji pat-pozicija u borbi između predsjednika koji bi bio kralj i ustava napisanog kao odbacivanje monarhije. Ali to je borba do smrti. Tiranija će ili slomiti duh republike ili će biti obuzdana njime. Pošto su Sjedinjene Američke Države najvažnija svjetska sila, ishod ovog sukoba ima ogromne posljedice za zemlje, poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje zavise od Vašingtona za bezbjednost.

Trampove zlobne degradacije Kira Starmera i drugih evropskih lidera zbog njihove nespremnosti da se pridruže bombardovanju Irana pokazuju nemogućnost djelimičnog usklađivanja sa liderom koji traži potpunu pokornost. Jedini priznati izvor autoriteta američkog predsjednika je on sam. Kada su ga ranije ove godine pitali postoji li išta što bi moglo ograničiti njegove akcije širom svijeta, rekao je: „Moja sopstvena moralnost, moj sopstveni um.“ Ići u korak sa takvim čovjekom znači staviti zakon po strani i pokoriti se njegovoj volji. To je izbor koji je Republikanska stranka napravila u unutrašnjoj politici SAD i to je jedina ponuda koja stoji na stolu za saveznike u inostranstvu.

Evropski odgovor bio je zbunjujuća mješavina popuštanja i izbjegavanja. Uljepšavanje je korišćeno da se Tramp privoli na obnovu NATO obaveza uzajamne pomoći i da se spriječi potpuna izdaja Ukrajine. Budžeti za odbranu su prepravljani kako bi se dokazalo da kontinent može da „plati svoj dio“ u savezu i time ga odvrati od povlačenja najvećeg tereta. Ovdje postoji strateška logika. Priprema za scenario noćne more – Evropu ostavljenu da se sama brani od neprijateljske Rusije – čini taj ishod manje vjerovatnim, jer povećana vojna potrošnja odvraća Moskvu i umiruje Trampa.

Ali strah i poricanje takođe igraju ulogu. Evropsku adaptaciju na surovi novi transatlantski odnos koči nada da stari prijateljski odnos nije zauvijek izgubljen. Postoji psihološka potreba da se vjeruje da je haos koji je oslobodio Tramp, iako ekstreman, izuzetak – jedinstven događaj, poput pandemije kovida; bolan i skup, ali ne trajna promjena poretka stvari. Predsjednik je smrtan. Njegova moć može biti ograničena ako demokrate prevladaju na novembarskim srednjoročnim izborima. Primirjima se može posredovati. Zatvoreni plovni putevi se mogu ponovo otvoriti. Lanac snabdijevanja se može ponovo isplesti.

Ali „Trampdemija“ je složeniji sindrom. Sjedinjene Američke Države su bile temeljno izložene tokom cijelog mandata nakon izbora 2016, što je kulminiralo u akutnom antidemokratskom napadu 6. januara 2021. Ta teška infekcija nije stvorila dovoljno imuniteta u političkom tijelu da spriječi drugi mandat koji već pokazuje da je zloćudniji u napadima na poštenje i osnovnu ljudsku pristojnost nego prvi. Nema garancije da će nasljednik Trampa biti u stanju da obnovi stare ustavne norme, čak i ako bi to bila osoba koja uopšte želi da pokuša.

Bivšim saveznicima Sjedinjenih Američkih Država bi bio drag manje poremećen predsjednik, ali ne mogu biti sigurni da bi razumnost trajala duže od jednog izbornog ciklusa. Povjerenje je nestalo. Američki konzervativizam je prožet paranoičnim, apokaliptičnim razmišljanjem koje evropske tradicije liberalne demokratije poistovjećuje sa civilizacijskim padom i brisanjem bijele, hrišćanske kulture kroz muslimansku imigraciju. Kroz tu prizmu, svaki poziv na međunarodne institucije i multilateralizam shvata se kao jadno kukanje geopolitički slabih.

Evropski lideri su godinama bili upoznati s tom retorikom. Njihova greška je bila što su mislili da još uvijek mogu djelovati u posebnom kanalu, rezervisanom za istorijske saveznike, i da Trampov ekstremni jezik i popustljivost prema diktatorima ne definišu uvijek američku spoljnu politiku. Kada je nagovijestio spremnost da silom zauzme Grenland – agresiju na danski suverenitet koja bi raspustila NATO kao funkcionalni savez – shvatili su da imaju posla s nekim ko partnere tretira kao plijen i popušta samo kada naiđe na otpor.

Ujedinjeni evropski otpor, zajedno sa tržišnim nervozama zbog mogućeg transatlantskog trgovinskog rata, natjerao je Trampa na povlačenje. Ta kriza je bila prvi ulazak Kira Starmera u javni sukob s Bijelom kućom, kada je opisao predsjednikove prijetnje oko Grenlanda kao „potpuno pogrešne“ i insistirao da „neće popustiti“ američkom pritisku za fleksibilniji stav. Ali čak i tada premijer je ostao pri svojoj formuli strateške ravnoteže između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, bez obaveze da izrazi bilo kakvu preferenciju.

Iranska kriza je razbila tu fikciju. Izbor koji je Starmer tvrdio da ne mora da napravi, nametnut mu je Trampovim zahtjevom za bezuslovnu podršku u ilegalnom ratu. Odbijanjem tog poziva i izazivanjem bijesnih reakcija iz Bijele kuće, premijer je pomjerio spoljnu politiku Ujedinjenog Kraljevstva ka evropskom kontinentu. Pomaže i to što ekonomska gravitacija i geografija – blizina jedinstvenog tržišta – takođe vuku u tom pravcu.

Nova potreba za solidarnošću ne uklanja sve stare prepreke bližim vezama. Brexit je gusta šuma bodljikavih pravnih prepreka reintegraciji. Unutar EU uvijek postoje suprotstavljeni prioriteti između 27 država članica različite veličine, ekonomske strukture i istorijskog iskustva. Uvijek postoji tenzija između zahtjeva nacionalnih birača – za potrošnju na stvari osim oružja, na primjer, ili jeftiniji gas nego onaj koji bi mogao dolaziti iz Rusije – i dobitaka koji se mogu ostvariti nadnacionalnom koordinacijom.

Evropa nije govorila jednim glasom u odgovoru na rat u Iranu. Fridrih Merc, njemački kancelar, jedva da je išta rekao tokom mučne pojave u Ovalnoj kancelariji, nijemo zureći dok je Tramp iznosio oštre sudove o pacifističkim „izdajama“ Starmera i Pedra Sančeza, premijera Španije. Nasuprot tome, Miho Martin, irski premijer (taoiseach), odgovorio je dostojanstvenim odbijanjem, braneći britanskog kolegu kao „vrlo ozbiljnu, pouzdanu osobu“. Nijedan demokratski lider nije u potpunosti savladao umjetnost „Tramp-šaptača“, jer predsjednik ne poštuje moć kada je tiho izrečena.

EU još traži način da projektuje jedinstvenu poruku. Ujedinjeno Kraljevstvo je protraćilo deceniju ponavljajući mitove o besprijekornom brexitovskom suverenitetu, iako su njihovim interesima uvijek bolje služilo evropsko jedinstvo. Kontinentalna solidarnost nije lijek za haos u talasima „Trampdemije“, ali je neophodan uslov za otpornost. Evropljani nemaju pravo glasa kada Amerikanci odlučuju da li će odbaciti tiranina i obnoviti svoj ustav. Jedine demokratije koje mogu da spasu su njihove sopstvene, koje moraju čuvati zajedno, uvijek se nadajući, ali ne pretpostavljajući, da će jednog dana ponovo imati saveznika preko Atlantika.