Bogdanović o snimcima Medenice: Svi će pred tužioca, neka nastave da montiraju

Šef poslaničkog kluba Demokratske Crne Gore, Boris Bogdanović, u intervjuu za Borbu govorio je o slučaju pojavljivanja navodnog Miloša Medenice, koji u posljednje vrijeme iznosi kompromitujuće podatke, i kazao da je to, po njegovom mišljenju, fabrikovani audio-video materijal sa lažnim potpisom.

Šef poslaničkog kluba Demokrata podsjetio je na riječi direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića da se trenutno radi forenzička analiza svakog spornog „zapisa“, da se provjeravaju metapodaci, tokovi nastanka, kanali distribucije i eventualne veze sa licima iz sistema.

„I svako ko bude identifikovan kao karika u lancu, ide pred tužioca, sa lisicama na rukama. I na kraju: neka nastave da prave montaže i da glume “operativu”. Time samo ulaze u zamku, jer svaki takav pokušaj ostavlja trag. A država koja je odgovorna i jaka ne paniči pred propagandom. Država prikuplja dokaze, steže obruč i na kraju se, uz optužnice i činjenice, nasmije onima koji su mislili da se institucije ruše kriminalnim scenarijima i lažnim političarima“, naveo je Bogdanović.

Kako je moguće da odbjegli kriminalac poput Miloša Medenice javnosti dostavlja informacije koji bi se mogli smatrati kao operativni? Da li mislite da činjenica da Medenica ima pristup ovim podacima ukazuje na kompromitaciju sistema kadrovima koji su bliski kriminalnim organizacijama?

Prvo da razdvojimo činjenice od propagande. Ako neko ko koristi lice koje je u bjekstvu da uz njegov ili bez njegovog pristanka montira lažne video snimke i “javnosti dostavlja operativne informacije”, postoje samo dvije mogućnosti: ili je sistem kompromitovan curenjem iznutra ili se javnosti podmeće falsifikat, montirani sadržaj i izmišljena “operativa” koja ne potiče iz zvaničnih baza.

Ono što se sada plasira nosi sve karakteristike druge varijante: fabrikovani audio-video materijali sa lažnim potpisom, napravljeni da izgledaju “autentično”, a u suštini služe da izazovu nepovjerenje i prikažu sektor bezbjednosti od koga im se kosti lede, kao karikaturu.

Zato ne prihvatam tezu da “odbjeglo lice ima pristup operativi”. Ne radi to jedno lice. To je prepoznatljiv obrazac hibridnog djelovanja: kriminalne strukture, uz političku logistiku, proizvode “poluinformacije” i podmeću ih javnosti, dok pojedinci iz sistema, ako ih ima, pokušavaju da budu kuriri laži za potrebe jedne političke stranke koja ih je tamo i regrutovala, a ne izvori istine.

I upravo tu leži poenta. Cilj nije informisanje, nego kompromitacija države. To je pokušaj da se kroz “crtane filmove” i montaže oslabi povjerenje građana u institucije, jer se prvi put poslije decenija institucije ne savijaju pred Acom Đukanovićem, Acom Mijajlovićem i Rankom Ubovićem.

Ako se potvrdi da je bilo ko iz sistema učestvovao u dostavljanju bilo kakvih podataka ili “materijala”, to nije političko pitanje, nego krivično djelo i izdaja službe. I takvi neće biti “naši” ni “njihovi”, biće procesuirani. Zakon i unutrašnja kontrola su tu da kidaju mafijaške pipke, bez izuzetka. I zato danas sikću, jer reforme zatvaraju kanale kroz koje su godinama curile informacije, uticaj i strah.

Što se tiče mjera, bezbjednosni sektor nije pod kontrolom bilo koje partije, niti će biti. Ali jeste pod kontrolom zakona, procedura i odgovornosti. Konkretno, kao što je to saopštio i direktor Uprave policije, drugi nadležni državni organi i institucije, radi se forenzička analiza svakog spornog “zapisa”, provjeravaju se metapodaci, tokovi nastanka, kanali distribucije i eventualne veze sa licima iz sistema. I svako ko bude identifikovan kao karika u lancu, ide pred tužioca, sa lisicama na rukama.

I na kraju: Neka nastave da prave montaže i da glume “operativu”. Time samo ulaze u zamku, jer svaki takav pokušaj ostavlja trag. A država koja je odgovorna i jaka ne paniči pred propagandom. Država prikuplja dokaze, steže obruč i na kraju se, uz optužnice i činjenice, nasmije onima koji su mislili da se institucije ruše kriminalnim scenarijima i lažnim političarima.

Kakav će biti odgovor Demokratske Crne Gore na učestale napade koji dolaze kako od medija bliskih bivšem režimu, tako i istaknutih pojedinaca koji brane tekovine 30-godišnje diktature? Evidentno je da su Demokrate posebno na tapetu ovih struktura i da su izložene brojnim napadima…

Odgovor će mi uvijek biti precizan i odgovoran. Neću licitirati, neću presuđivati unaprijed i neću se igrati bezbjednosnim temama zbog dnevnopolitičkog efekta. Ali hoću jasno reći, da na osnovu činjenica i saznanja do kojih smo došli obavljajući funkciju poslanika, razotkrićemo i razobličiti cijelu mrežu uticaja i u institucijama, i oko institucija, i kroz medijske kanale koji služe kao megafon podzemlja.

Posebno mi je indikativno što smo upravo medijima i portalima koji se vezuju za Aca Mijajlovića, i oni koji se uređuju u krugu DPS infrastrukture, postali ključna i primarna meta. Nije to slučajno. To je dokaz da se ne vodi borba za istinu, nego borba za kontrolu narativa, da se lažima, montažama i podmetanjima napadne bezbjednosni sektor i obeshrabre ljudi koji ga čiste.

I dobro je da su nas uzeli za metu. Jer očigledno nijesu shvatili jednu stvar, udaraju na one koji ne odustaju. Ne na one koji pregovaraju, ne na one koji se povlače, ne na one koji prave dilove, nego na one koji idu do kraja, institucionalno, zakonito i do posljednje činjenice.

Tek će osjetiti šta znači kad istina udari. Ne prijetnja, ne revanšizam, ne propaganda, nego istina potkrijepljena dokazima, imenima, tokovima novca, kanalima uticaja i odgovornošću svake karike u lancu.

A toga se najviše plaše, jer oni najbolje znaju šta su radili i s kim su radili.

I još nešto znaju, ova mašina koja je krenula ima sve brzine, ali rikverc nema.

Da li će biti sprovedena nezavisna revizija ili istraga unutar bezbjednosnih agencija kako bi se utvrdilo kako su informacije dospjele u javnost i da li postoje prijetnje po nacionalnu sigurnost?

Da, biće sprovedena i provjera i odgovornost, ali na način koji je istovremeno nezavisan, zakonit i bezbjednosno pametan. Ne kroz konferencije za štampu i impresije, nego kroz mehanizme koji u ozbiljnim državama postoje upravo za ovakve situacije, unutrašnje kontrole, tužilaštvo, forenzičke analize tragova, provjere pristupa sistemima i lanaca distribucije informacija.

Crna Gora je konačno postala ozbiljna zemlja. A u ozbiljnim zemljama ovakve pojave ne mogu proći ispod radara. Svaki kanal ima svoj trag, digitalni, proceduralni, ljudski. I taj trag se može mapirati. Ko je imao pristup, kada, na osnovu kojeg ovlašćenja, kome je proslijedio, kojim putem je izašlo u javnost i da li je riječ o stvarnim podacima ili o fabrikovanim sadržajima sa ciljem kompromitacije sistema.

Što se tiče pitanja nacionalne bezbjednosti, ozbiljna država ne dramatizuje, ali ni ne potcjenjuje. Procjena rizika u ozbiljnim sistemima se radi hladno i precizno i ako postoji i najmanja prijetnja, reaguje se odmah.

Dobro je da se igraju, ali nije dobro da se preigraju, jer kad se preigraju, država ne odgovara riječima nego dokazima, optužnicama i presudama. A tada muka bude veća, jer se više ne raspravlja o “rekla-kazala”, nego o odgovornosti.

Šta očekujete od javnosti i drugih političkih aktera u Crnoj Gori u kontekstu ovih događaja – da li se može očekivati šira politička akcija u kontekstu kompromitovanog sistema?

Da je sistem kompromitovan i slab, recite mi iskreno, zar mislite da bi DPS danas svakog dana vrištao o bezbjednosnom sektoru? Pa naravno da ne bi. Kad ti je sistem “na daljinski”, tada se ćuti. Danas vrište baš zato što više ne mogu da utiču kao nekad. Danas sikću zato što osjećaju da država prvi put poslije nekoliko decenija ne ide unazad, nego naprijed i to punom brzinom.

Hajde da se prisjetimo jedne proste, ali razorne činjenice da li ste čuli ijednu jedinu riječ DPS-a od 2020. do 2023. o “kompromitovanom sistemu”? Niste. Ni krik, ni uzdah, ni protest. A zašto? Zato što su u tom periodu, kroz svoje kadrovske ostatke i veze, imali previše ljudi po dubini i u vrhu sistema, direktore, pomoćnike, načelnike, inspektore i izvršioce i zato im je odgovarao mir.

A u tom “miru” pobjegli su iz ove zemlje, ili preciznije rečeno, pušteni da pobjegnu, Radoje Zvicer, Nebojša Bugarin, Neno Kaluđerović, Ljubo Milović, Nikola Martinović, lica povezivana sa najtežim krivičnim djelima i o kojima se govorilo kroz postupke i presude.

Gledali smo i skandal koji je obišao region, tunel do depoa Višeg suda. Gledali smo i akcije sa šleperima cigareta koji su “misteriozno” zaobilazili lokacije gdje je roba trebalo da bude uništena. Gledali smo i curenje povjerljivih podataka u formi “kolumni” i “istraživačkih tekstova”, kroz medijsku infrastrukturu koju javnost vezuje za Aca Mijajlovića i političko-medijski krug DPS-a. I opet pitam, jeste li tada čuli ijednu jedinu riječ DPS-a? Ne. Jer je tada taj poredak bio njihov.

A danas vrište. Zašto? Zato što je taj kriminalni poredak pukao.

Šta očekujem od javnosti i od drugih političkih aktera?

Očekujem minimum državničke zrelosti, da prestanu da navijaju za kriminalce kad im to odgovara, a da se pozivaju na “princip” kad im ne odgovara.

Očekujem da svako ko ima podatak da isti dostavi institucijama, a ne kriminalnim megafonima. Očekujem da se podrže reforme, kontrole, provjere, veting i profesionalizacija, bez izgovora i bez “ali”.

Može li se očekivati šira politička akcija? Treba da se očekuje, ali ne akcija “protiv nekoga”, nego akcija za državu, zajednički pritisak da se očisti sistem, da se zatvore rupe kroz.