Kriza u OHR-u i vojna demonstracija

Kriza u OHR-u i Vučićeva nova demonstracija vojne sile nisu odvojeni događaji, nego simptomi ubrzanog slabljenja zapadnog uticaja na Zapadnom Balkanu i otvaranja prostora za novu sigurnosnu nestabilnost.

Politička pat-pozicija unutar Vijeća za provedbu mira (PIC) u Bosni i Hercegovini kulminirala je zvaničnom smjenom na čelu OHR, odnosno Ureda visokog predstavnika. Nakon što je Upravni odbor PIC-a za vršioca dužnosti visokog predstavnika imenovao Louisa J. Crishocka, koji je dužnost preuzeo od Christiana Schmidta, nastavit će se rovovska borba između Amerikanaca i Evropljana oko toga ko će preuzeti čelnu poziciju u „Bijeloj kući“ na obali Miljacke.

Crishock, koji je do sada bio Schmidtov zamjenik i koji je prvi Amerikanac na toj poziciji, protokolarno se zahvalio na ukazanom povjerenju, poručivši da će mandat obavljati u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir i ovlaštenjima visokog predstavnika. Budući da se do donošenja odluke o novom visokom predstavniku, Crishock pravno ne može koristiti Bonskim ovlaštenjima, OHR je privremeno institucionalno oslabljen.

Rok za postizanje konsenzusa među zapadnim saveznicima postavljen je na 14. juli, kada će se konačno znati hoće li pobijediti evropski ili američki favorit. Ukoliko diplomatski pregovori ne donesu kompromis, produženi tehnički mandat Crishocka mogao bi uvesti OHR u fazu paralize, što će lokalni etnonacionalni lideri spremno iskoristiti za dodatno osporavanje legitimiteta međunarodne supervizije.

Posljednje dane juna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rezervirao je za guranje prsta u oči susjedima, nakon što je prethodni dio mjeseca to radio uglavnom građanima Srbije. Na Pasuljanskim livadama, pred kamerama i vojskom, i probranim novinarskim ekipama, najavio je nabavku dodatnih kineskih supersoničnih balističkih raketa CM-400, nazvavši ih „strašna raketa“, i jasno stavio do znanja da će ih biti još. Ovo nije neka sitnica – Srbija je jedina zemlja u Evropi koja ih ima, dok je Kina zacementirala svoju ulogu dominantnog vojnog snabdjevača Beograda.

Radi se o klasičnoj Vučićevoj igri balansiranja na ivici noža, ili „sjedenja na dvije stolice“ – dok formalno i deklarativno Srbija ide ka EU, istovremeno kupuje oružje od Kine koje Zapad vidi kao direktnu geopolitičku provokaciju. Evropski parlament je preko AFET komiteta već oštro osudio nabavku, rekavši da to otvara „ozbiljna pitanja o geopolitičkoj orijentaciji Srbije“, a Amerikanci na svojim saslušanjima ponavljaju da Kina (zajedno sa Rusijom) doprinosi nestabilnosti Zapadnog Balkana.

Vučićev odgovor je uvijek isti: „Niko neće da odlučuje šta mi smijemo da imamo“. Poruka je to usmjerena i domaćoj javnosti, koja steže kaiš dok se divi kineskim dronovima i robotima koji igraju „moravac“, ali i susjedima, odnosno specifično Hrvatskoj, Albaniji i Kosovu. Činjenica da se na Pasuljanskim livadama ukazao i bivši formalni a de facto i sadašnji šef Republike Srpske, skupa sa kompletnim rukovodstvom tog bosanskohercegovačkog entiteta, nedvosmislena je poruka i Bosni i Hercegovini.

Kad je Plenković u martu reagirao, najavivši da će o agresivnim potezima Beograda obavijestiti NATO, Vučić je odmah odgovorio da se Srbija sprema da bude napadnuta od „saveza Priština-Tirana-Zagreb“. Analitičari kojima je jasna Vučićeva predstava za domaću i međunarodnu javnost, ipak, tvrde da je u suštini kinesko oružje jeftinije, a ujedno je i kompatibilno sa starijim sovjetskim sistemima koje je Srbija naslijedila, imajući na umu i činjenicu da Kina, za razliku od Zapada, ne postavlja Srbiji političke uslove.

Amerikanci neće da daju ozbiljne sisteme nekome ko nije pouzdan NATO partner, a Kinezi tu dođu kao „pouzdana alternativa“, koja potiče Srbiju da se opet ubrzano naoružava, prijeteći svima u okruženju. Vučić ne prestaje ponavljati mantru o „čuvanju mira“, a ništa ne signalizira mir više od komšije naoružanog do zuba.

Vučiću u cijeloj ovoj priči, ipak, nedostaje jasna strategija. Nije samo problem u oružju, ni u tome što Srbija najviše na Balkanu troši na odbranu. Pitanja ko to tačno prijeti Srbiji, ili zašto ona uporno nabavlja ofanzivno oružje velikog dometa, tvrdeći pritom da se sprema za odbranu – ostaju neodgovorena. Zapad gunđa, ali ne radi ništa radikalno jer mu treba nekakva stabilnost na Balkanu. Kinezi dobijaju uporište u Evropi, Srbija dobija oružje i osjećaj suvereniteta. Region se naoružava i nervira. Pitanje je samo koliko dugo može da traje ova ekvilibristika.

Ono što Vučić uvelike previđa je da vrlo brzo može doći trenutak u kojem će se „čelično prijateljstvo“ sa Kinom pretvoriti u olovni teret. I nije ovdje pitanje samo hoće li Kina jednog dana ostaviti Srbiju na cjedilu, nego šta će do tada značiti višegodišnje urušavanje sigurnosne arhitekture Balkana.