Relativni predsjednik: Vrijeme i karakter u politici Jakova Milatovića

U analizi Jakova Milatovića, često se može primijetiti da su njegovi savjetnici podijeljeni između ortodoksnih četnika i partizanskih boraca, s tim da četnici savjetuju neparnim, a partizani parnim danima. U njegovom diskursu, sve je relativno, poput vremena, a nedostaje osnovno - da za svaku kapu, bila ona četnička ili antifašistička, treba glava.

Kroz istoriju, o vremenu su razmišljali filozofi, naučnici, pjesnici i političari. Albert Ajnštajn je u 20. vijeku definisao teoriju o relativnosti vremena, naglašavajući da ono nije isto za sve. U kontekstu Milatovića, vrijeme njegovog mandata je na početku izgledalo kao da je stalo, dok se kasnije počelo kretati nevjerovatnom brzinom kada je shvatio da se suočava sa stvarnošću.

Prelomni trenutak došao je kada su se na njegovo poziv na konsultacije oko rješavanja krize pojavili – niko. Ovaj događaj ga je suočio s realnošću da mora raditi na svojoj samopromociji kako bi osigurao još jedan mandat. Umjesto pametne strategije, odlučio je da se sviđaju svima, bez obzira na ideologiju, što je rezultiralo njegovim neodređenim stavovima.

Gledali smo kako se Milatović, nekada protiv rata, sada predstavlja kao vođa svih, dok istovremeno prećutkuje važna pitanja. Njegova politika se kreće od krajnje lijevih do desnih stavova, što stvara apsurdnu situaciju.

Na kraju, postavlja se pitanje: da li je ova priča o relativnosti vremena ili o karakteru? Karakter nije ono što se govori javno, već ono što ostaje kada nestanu kamere i savjetnici. Vrijeme ne mijenja ljude; ono skida maske, a istorija ostaje ogledalo koje nikada ne laže.