Anđušić: Crnogorske porodice sve češće biraju čega će se odreći

Prema Mihailu Anđušiću, odlazak u prodavnicu za crnogorske porodice postao je luksuz. Sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u drugom kvartalu 2026. godine dostigla je 2.110 eura, dok se realna prosječna plata kreće oko 850 eura.

Za pokriće osnovnih potreba jedne porodice tako su potrebne više od dvije prosječne neto zarade, dok samo hrana mjesečno košta oko 670 eura. Anđušić je za Portal ETV izjavio da svakodnevna kupovina više nije jednostavna obaveza, već ozbiljan izazov za kućni budžet. “Odlazak u prodavnicu za prosječnu crnogorsku porodicu odavno nije samo pitanje kupovine, već pitanje kako rasporediti kućni budžet da se izdrži mjesec”, rekao je Anđušić.

Vrijednost sindikalne potrošačke korpe najbolje pokazuje razmjere problema. Sa 2.110 eura, ona je višestruko iznad primanja velikog broja porodica, dok samo troškovi hrane zauzimaju značajan dio mjesečnog budžeta. “Za njeno pokriće potrebne su više od dvije prosječne neto zarade. A govorimo o korpi koja predstavlja procjenu osnovnih potreba četvoročlane porodice. Samo za hranu potrebno je oko 670 eura mjesečno”, navodi Anđušić.

On ističe da uzrok problema ne treba tražiti u navikama građana. “Problem nije u tome što građani ne znaju da štede. Problem je što troškovi života rastu brže nego što raste osjećaj sigurnosti koji građanin ima od svoje plate”, dodaje. Anđušić upozorava da se stvarna slika životnog standarda ne može dobiti samo poređenjem današnjih i nekadašnjih zarada. Ključno pitanje je koliko građanin za svoju platu može da kupi. “Nije dovoljno reći da su plate danas veće nego prije nekoliko godina. Naravno da jesu. Ali pitanje je koliko za tu platu danas možete da kupite”, ističe.

Upravo odnos između nominalnog rasta plata i stvarne kupovne moći pokazuje koliko je položaj građana poboljšan. “Ako plata nominalno raste, a građanin sa njom iz mjeseca u mjesec može da kupi sve manje hrane, da mu nakon računa ostaje manje novca za djecu, školovanje, odmor ili neplanirani trošak – onda imamo ozbiljan problem”, navodi Anđušić.

Dodatni pritisak predstavlja činjenica da je potrošačka korpa nastavila da raste. U drugom kvartalu ove godine povećana je za još 20 eura, dok su troškovi prehrambenih proizvoda porasli za skoro četiri odsto. “Pritisak nije nestao. On se nastavlja”, upozorava Anđušić. On smatra da se ekonomska situacija u Crnoj Gori prečesto procjenjuje kroz prosjeke, dok se premalo pažnje posvećuje onome što građani vide kada dođu do kase.

“Mislim da smo previše počeli da ekonomiju posmatramo kroz prosjeke, a premalo kroz ono što se dešava na kasi u market”, kaže Anđušić. Za građanina je mnogo važnije koliko može da kupi za 50 ili 100 eura, nego pojedinačni makroekonomski pokazatelji. “Građanina ne zanima samo koliki je rast BDP-a. Zanima ga koliko kesa može da napuni za 50 ili 100 eura”, ističe.

Anđušić navodi da je cijena goriva primjer nesrazmjere između rasta troškova i primanja. “U posljednjih godinu dana cijena litra dizela je rasla za 40 odsto, dok je prosječna plata rasla za tri odsto. Dakle, 13 puta brže”, rekao je Anđušić, podsjećajući da cijena goriva direktno ili indirektno utiče na veliki broj drugih proizvoda i usluga.

Posebno skreće pažnju na ono što se dešava tokom avgusta – od novog talasa inflacije do mjera koje dodatno pune državni budžet, ali predstavljaju trošak za građane. “Obratite pažnju na avgust mjesec, novi talas inflacije, nove represivne zakone koji pune budžet. Obratite pažnju na paušalne iznose julskih računa za struju”, dodaje.

Zbog svega toga, za Anđušića je ključno napraviti razliku između povećanja zarada i stvarnog poboljšanja životnog standarda. “Zato je za mene pravo pitanje da li smo povećali plate ili smo povećali životni standard. To nije isto”, pojašnjava. Crna Gora mora voditi ekonomsku politiku koja neće samo podizati nominalne zarade, već će stvarati uslove da primanja rastu brže od troškova života. “U suprotnom možemo imati sve veće plate na papiru, a sve tanji novčanik u stvarnom životu”, kaže Anđušić.

A kada porodica počne da bira koju će osnovnu namirnicu izbaciti iz korpe, odlazak u prodavnicu prestaje da bude obična obaveza. “Kada prosječna porodica počne da razmišlja koju će osnovnu namirnicu izbaciti iz korpe, onda svakodnevna kupovina zaista počinje da liči na luksuz. I to je problem koji nijedna vlast ne smije da relativizuje”, poručuje Anđušić.