NVO CAZAS upozorava na nedovoljnu podršku zavisnicima i stigmu

Broj osoba na supstitucionoj terapiji ne odražava stvarni obim problema zavisnosti u Crnoj Gori, ističe nevladina organizacija CAZAS. Oni navode da je broj zavisnika koji koriste psihoaktivne supstance znatno veći od broja pacijenata koji su potražili liječenje.

Posebno zabrinjava to što dio zavisnika nikada ne ulazi u sistem podrške, dok se među mladima spušta starosna granica prvog uzimanja droga. Iz CAZAS-a su kazali da su osobe na supstitucionoj terapiji samo dio populacije koja je uključena u neki vid medicinske podrške.

Prema njihovim riječima, dio korisnika liječi se kroz komune, privatne klinike ili centre za mentalno zdravlje. Problem su oni koji nisu uključeni ni u jedan oblik liječenja. “Puko prebrojavanje broja osoba na supstituciji ne pokazuje stvaran obim problema. Naše iskustvo sa terena pokazuje da je obim zavisnosti značajno veći od obima onih koji su zatražili pomoć na ovaj način”, navode iz CAZAS-a.

Podaci zdravstvenih ustanova pokazuju stagnaciju broja korisnika supstitucione terapije u Podgorici, Kotoru i Nikšiću, dok u Pljevljima raste. Domovi zdravlja pominju kokain kao jednu od najčešće prisutnih supstanci, dok je među onima koji traže tretman dominantan heroin. U 2023. godini, 750 osoba je tražilo tretman zbog upotrebe droga, dok registar narkomanije bilježi 698 klijenata, a Ministarstvo zdravlja 1.602 korisnika.

CAZAS objašnjava da se svakodnevno susreću i sa osobama koje nisu u sistemu liječenja. Dio njih je u početnoj fazi bolesti i ne osjeća posljedice, dok mnogi izbjegavaju tretman zbog straha od reakcije okoline. “Jako često osobe godinama budu u problemu prije nego potraže pomoć”, ističu iz CAZAS-a.

Među korisnicima sa kojima rade, ali i među mladima, trenutno su najzastupljenije marihuana i kokain. Upozoravaju da se starosna granica prvog uzimanja psihoaktivnih supstanci sve više spušta. Kada je riječ o prekidanju terapije, naglašavaju da su bolesti zavisnosti hronične i recidivirajuće. Mnogi odbijaju tretman, a proces oporavka često se pretvara u niz neuspješnih pokušaja.

“To prosto nije istina i može se lako demantovati uspješnim primjerima oporavka”, poručuju iz CAZAS-a. Osim terapije, korisnicima su potrebni psihološka i socijalna podrška, rad sa porodicom, rehabilitacija i podrška pri zapošljavanju. Sve te usluge su deficitarne.

NVO ukazuje da se incidenti u blizini ambulanti za terapiju ne smiju generalizovati kao ponašanje čitave populacije korisnika. Međutim, ističu da je čest uzrok problema neadekvatan prostor u kojem se tretmani sprovode. “Tretmani bi korisnicima trebalo da obezbijede makar minimum privatnosti, imajući u vidu izraženu stigmu”, navode iz CAZAS-a.

Stigma ostaje jedan od glavnih razloga zbog kojih osobe pogođene bolestima zavisnosti kasno traže pomoć. “Najslabija karika u sistemu liječenja bolesti zavisnosti je sam sistem”, poručuju iz te organizacije. Različiti akteri često imaju različite pristupe, što dovodi do rasipanja resursa. Rješenje vide u promjeni paradigme i izgradnji sistemskog odgovora koji bi povezao različite institucije i sektor.

Takav pristup bi mogao da poboljša liječenje i prevenciju, naročito među mladima. Prevencija je, upozoravaju, trenutno “veoma zanemarena oblast”, iako je ključna za smanjenje štete i sprečavanje da sve veći broj mladih uopšte uđe u problem zavisnosti.