Građanska država i politička kultura u Crnoj Gori

U analizi koju je za CDT pisao direktor Instituta Damar Vuk Čađenović, ističe se da položaj žena predstavlja jedan od jasnijih pokazatelja da se crnogorski politički prostor makar djelimično otvarao. U Skupštini Crne Gore vidi se rast učešća žena, međutim, kvote i institucionalni mehanizmi su otvorili vrata koja partijska selekcija i politička kultura same nijesu bile spremne da otvore, a otpor patrijarhalnih obrazaca i dalje ostaje prisutan.

Čađenović naglašava da se građanska država i otvoreno društvo nalaze u mnogim deklaracijama, partijskim programima i u javnim nastupima političkih elita, ali je legitimno pitati koliko je Crna Gora zapravo otvorena građanska država, dvadeset godina od obnove nezavisnosti. Crna Gora je ustavno određena kao građanska država, što znači da politička zajednica počiva na građaninu kao nosiocu suverenosti, a ne na privilegovanom identitetskom kolektivu.

Međutim, između ustavne formule i društvene stvarnosti postoji prostor u kojem se odlučuje stvarni karakter jednog poretka. Taj prostor čine institucije, političke partije, kultura javne rasprave i svakodnevna sposobnost društva da prihvati razliku bez pretvaranja razlike u trajni sukob.

Slična logika važi i za položaj manjinskih zajednica. U periodu 2006–2023 zastupljenost manjinskih partija u Skupštini Crne Gore varira, ali 2023. godina predstavlja maksimum, sa ukupno deset mandata manjinskih lista i partija: šest Bošnjačke stranke, tri albanske partije i jedan hrvatske partije. To pokazuje da je u pluralnom društvu politička stabilnost održivija kada se različitosti institucionalno uključuju, nego kada se politika gradi oko pretpostavke jedne dominantne zajednice.

Građanska država, u tom smislu, nije negacija manjinskih identiteta, već okvir u kojem se oni politički priznaju bez dovođenja u pitanje jednakosti građana. Ipak, ukazuje se da afirmativna zastupljenost nije isto što i depolarizacija. Raspoložive analize pokazuju da su manjinske partije dugo djelovale kao stabilizatori suverenističkog i proevropskog pola, ali i da se dio biračkog prostora postepeno etnički konsolidovao.

Otvorenost jednog društva, međutim, ne mjeri se samo time ko je formalno prisutan u institucijama, već i time kako društvo doživljava različite grupe. Na skali od 0 do 1, gdje više vrijednosti znače veću negativnu socijalnu distancu, distanca prema Albancima pada sa 0,471 u 2006. na 0,383 u 2016. i 0,292 u 2026. godini. Distanca prema Romima ostaje vrlo visoka 2006. i 2016. godine (0,605), ali u 2026. pada na 0,362. Nasuprot tome, distanca prema LGBT osobama ostaje gotovo nepromijenjeno visoka: 0,57 u 2006, 0,57 u 2016. i 0,561 u 2026.

U analizi se zaključuje da dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, najpoštenija ocjena možda glasi ovako: Crna Gora jeste postala otvorenija i inkluzivnija nego što je bila 2006. godine, ali još nije dovoljno konsolidovala građanski model da bi on bio otporan na političke i identitetske regresije.