Djeca sa invaliditetom u Crnoj Gori nemaju jednake šanse u obrazovanju

Djeca sa invaliditetom u Crnoj Gori uključena su u obrazovni proces, ali nemaju jednak kvalitet obrazovanja kao njihovi vršnjaci, ocijenila je izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić. Direktor nikšićke Gimnazije Dragan Mijušković ističe da je za poboljšanje inkluzije potrebno sistemsko unapređenje i bolja međusektorska saradnja.

Vujačić je, u podkastu agencije MINA, rekla da je značajno što se u Crnoj Gori inkluzivno obrazovanje na nivou teorije sprovodi već više od dvije decenije. Istakla je da nije dovoljno govoriti o pristupačnosti škola, koje i dalje nema u dovoljnoj mjeri, ili o astenciji u nastavi, koja je značajno unaprijeđena, ali ipak nije potpuni segment inkluzije, jer nema individualizovanog pristupa prema svakom učeniku.

„Naše zakonodavstvo i dalje nije usklađeno sa međunarodnim standardima, nego kaskamo. Imamo i dalje neki više integrisan pristup – da su djeca s invaliditetom zastupljena u obrazovnom procesu, ali da nemaju kvalitet obrazovanja koji imaju djeca bez invaliditeta, odnosno da ne dobijaju jednake šanse za sticanje kvalifikacije obrazovanja kakve imaju učenici bez invaliditeta“, rekla je Vujačić.

Prema njenim riječima, to se desilo zato što nije transformisan odnos prema fenomenu invaliditeta i osobama sa invaliditetom generalno. „Određeni segmenti društva posmatraju nas kao manje sposobnim, pa u ovom slučaju i za obrazovanje i za određene obrazovne profile, zbog čega i dalje imamo situaciju da u obrazovnom procesu imamo usmjeravanje“, kazala je Vujačić.

Ona je naglasila da, nažalost, u Crnoj Gori još nema sve djece koja su upisana u osnovno redovno obrazovanje, koje je i po Ustavu obavezno, ili postoje i ona koja su formalno upisana, a ne pohađaju redovno nastavu. „Problema je mnogo, ali inkluzija nema alternativu i to što se Crna Gora opredijelila za inkluzivno obrazovanje jeste nešto na što treba da budemo ponosni kao društvo“, naglasila je Vujačić.

Mijušković, koji se do skoro bavio pitanjem inkluzije u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija (MPNI), rekao je da je bilo izazovno preuzeti i raditi inkluzivno obrazovanje u Crnoj Gori, zato što ima dosta nesređenih dokumenata i zakona koji bi trebalo da sve to isprate. On je naglasio da sve ni dominantno ne zavisi od MPNI.

„Da bismo inkluziju doveli da bude prava inkluzija, ne inkluzije samo na papiru, mi moramo da imamo i međusektorsku saradnju, mi moramo da razgovaramo sa predstavnicima onih institucija koje trebaju da štite prava prije svega osoba sa invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju“, rekao je Mijušković.

On je dodao da je inkluzija, za razliku od nekih ranijih godina, sada potpuno drugačija, navodeći da postoji i povećan broj djece iz spektra autizma. Mijušković je rekao da je UNICEF uradio položaj asistenata u nastavi, što im je dodatno dalo inpute da mogu da mijenjaju i Zakon o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovanim potrebama.

„Taj zakon je malo unaprijeđen u smislu da asistenti u nastavi sada ne rade kao što su radili osam sati rada sa djecom, već je to šest sati neposrednog rada, a dva sata je predviđeno u okviru pauze i, naravno, ostatak saradnja sa stručnim službama škola, sa nastavnicima i ono što je nama najvažnije sa roditeljima“, rekao je Mijušković.

On je kazao da se jedno od dostignuća u prethodnom periodu tiče asistenata, jer je ranije postojala relativno kratka obuka asistenata u nastavi. „Za taj period asistenti nijesu mogli adekvatno da se obuče, da bi pomogli osobama s invaliditetom ili djeci sa teškoćama u razvoju. Sada imamo jedan potpuno novi program koji je Nacionalni savjet za obrazovanje usvojio i koji će sigurno dati određene pomake, iz razloga što smo utrostručili broj časova praktične nastave“, rekao je Mijušković i objasnio da će sada svaki asistent da bi stekao sertifikat da radi i da pomaže u inkluziji morati da prođe i taj praktični dio.

Kako je rekao, sve škole nemaju pristup osobama s invaliditetom i to je zatečeno od ranije. „Raduje da smo neke škole dodatno prilagođavali, da smo napravili rampe, da smo postavili taktilne trake i to je neki pomak koji smo pravili. Sada sve nove škole grade se po najvećim standardima, imaju liftove, imaju i pristupne rampe i sve ono što treba da sadrži jedan modern objekat, a da bi bio pristupačan osobama sa invaliditetom“, kazao je Mijušković.

Vujačić je, govoreći o dostignućima, rekla da sada postoje nešto raznovrsniji obrazovni programi u kojima su uključena djeca sa invaliditetom u odnosu na prethodne više od dvije decenije, ali da se i dalje djeca usmjeravaju u određene obrazovne programe, što ograničava njihovo dalje obrazovanje i nastavak školovanja.

Kako je navela, sada je manje zaziranje nego kada je ona prošla redovni sistem obrazovanja, kada je inkluzija samo „onako pominjana“ i kada nije bilo pomena o upisivanju djece sa određenim oštećenjima. Vujačić je rekla da se ipak ne može govoriti o tome da su djeca s invaliditetom potpuno prihvaćena, jer nijesu.

„Znam da i obrazovni kadar kad bi bio potpuno iskren – često bi neki nažalost radije da nemaju djecu s invaliditetom u odjeljenjima nego što ih imaju. Znam da i uprave škola nijesu potpuno senzibilisane i otvorene kada su u pitanju djeca s invaliditetom, a i cjelokupno društvo i sistem“, rekla je Vujačić.

Prema njenim riječima, roditelji djece bez invaliditeta često imaju utisak da se snižava kvalitet obrazovanja njihove djece navodno zbog rada sa djecom s invaliditetom, što je, kako je navela Vujačić, nonsens i ne bi smjelo da se desi jer se onda opet ne govori o inkluzivnom obrazovanju.

Ona je problematizovala to što ljudi u Crnoj Gori još nijesu ni stručno obučeni i edukovani za rad sa svakim djetetom sa invaliditetom u odnosu na vrstu oštećenja i na stanje. Vujačić je istakla da je raduje unapređenje u segmentu asistenata u nastavi jer su, kako je navela, do sada postojali needukovani asistenti. Kako je kazala, i obrazovni kadar pored onoga što je njegovo formalno obrazovanje mora imati i neformalno, edukaciju i mora prolaziti različite obuke i programe koji podrazumijevaju rad sa učenicima sa invaliditetom.

Ona je naglasila da bi moralo da bude zastupljeno i zapošljavanje samih osoba sa invaliditetom u sistemu obrazovanja, navodeći da bi i to uticalo na kvalitet obrazovanja i transformaciju društva i sistema.

Upitana koje su najčešće prepreke sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju u obrazovnom sistemu, ona je odgovorila da su mnogobrojne, bez obzira na unapređenja koja se dešavaju u proteklom periodu. Vujačić smatra da bi trebalo, posebno kada se bude radila nova strategija inkluzivnog obrazovanja, da se prvenstveno uradi evaluacija, kako bi se buduća strategija ili neki strateški dokumenti zasnivali na osnovu situacije na terenu i izazovima u praksi.

Ona je upozorila da je Crna Gora uradila nešto što je pogrešno u startu – da su djeca upisana u obrazovni proces bez da su stvorene mogućnosti za njihovo stvarno učešće u obrazovnom procesu. „I kad to kažem, onda se povećao značajno broj djece koja se upisuje, pa i broj djece koja završavaju obrazovanje u odnosu na neki period od ranije. Ali ja tvrdim da se nije povećao kvalitet obrazovanja u odnosu na raniji period. Naprotiv, smatram da je on značajno manji nego što je bio ranije slučaj“, navela je Vujačić.

Vujačić smatra da bi morao da bude promijenjen i način na koji funkcionišu resursni centri, zato što bi oni trebali samo da budu dodatna podrška redovnom obrazovanju, a ne obrazovne ustanove posebne za sebe. Ona smatra da u Crnoj Gori generalno, ne samo za osobe sa invaliditetom, sistem obrazovanja i ostali sistemi moraju drugačije da se transformišu, da postoji profesionalna orijentacija i da se djeca usmjeravaju od najranije dobi za ono za šta su talentovana, zainteresovana.

Kako je navela, roditelji djece treba da budu konsultovani i upitani u vezi obrazovanja, ali interes i želje djeteta treba da imaju primatije nad željama roditelja. Mijušković je, upitan koji su ključni prioriteti MPNI za unapređenje inkluzije osoba sa invaliditetom u obrazovanju, rekao da mu je dok je bio u Ministarstvu praksa bila da jednom mjesečno razgovara sa predstavnicima roditelja, ne samo s djece sa teškoćama u razvoju, nego i osoba sa invaliditetom.

„I smatram da jedino tako možemo kroz razgovore i kroz konstruktivnu priču da rješavamo probleme. Ono što nama siguran sam nedostaje to je ovaj jedan centralni registar preko kojeg ćemo imati odgovarajuće podatke na osnovu kojeg možete da kreirate politike u određenom sistemu. Mi trenutno nemamo centralizovan sistem“, rekao je Mijušković.

Prema njegovim riječima, kada nema tačnih podataka, onda se ne može ni kreirati nijedna odluku, nijedna politika i ne može se pomagati. „Možete samo ovako da razgovarate, što je dobro, ali nije dovoljno. Dakle, morate da imate relevantne podatke da biste mogli da radite nešto“, kazao je Mijušković.

On je rekao da je MPNI u prethodnom periodu uradilo licenciranje fakulteta u Nikšiću za specialnu edukaciju i rehabilitaciju koji će školovati odgovarajući kadar, navodeći da taj kadar moraju nekako zadržati u sistemu. Mijušković je kazao da je po pitanju inkluzije izrazova puno. „Nijesmo nešto uradili da se kaže da se možemo hvaliti da sve funkcioniše. Moramo biti realni, iskreni – ima problema, ali je bitno da postoji volja da se ti problemi rješavaju“, naveo je Mijušković.

On je rekao da je najvažnije da je u predškolskom vaspitanju uveden asistent za rani razvoj, koji će pomoći da već u ranoj fazi razvoja djeteta otkrivaju teškoće u razvoju. „Kada djelujete na vrijeme, onda možete i da na vrijeme otklonite te nedostatke ili makar ublažite ono što može da se pojavi u kasnijim godinama obrazovanja“, rekao je Mijušković i istakao da je izazova još mnogo.