Ne govorite dok ne naučite kako je hodati u našim cipelama

Povodom neprimjerenih komentara na društvenim mrežama na račun roditelja nakon događaja na Cijevni, Goran Laković ukazuje na humanost koja nas drži na okupu. Dok javnost slavi nepoznatog heroja koji je izvukao dječaka iz virova, ispod površine te hvale isplivao je mulj našeg društva i politike.

Ovo je odgovor onom ministru koji u emisijama slavodobitno izjavljuje: "Ispunili smo zahtjeve roditelja". Ime mu neću pominjati, jer bi to bio nepotreban publicitet; njegov doprinos istini ionako je već 'zreo' za Nobelov komitet, ali onaj za književnost – za najbolju bajku.

Kao neko ko život provodi na 'šahovskoj tabli' borbe za prava djece sa autizmom, moram vam pojasniti partiju koju ne vidite. Dom djeteta iz spektra autizma nije samo kuća. To je često tvrđava. Visoke betonske ograde, video nadzor, duple brave na vratima i prozorima. To nije paranoja – to je goli instinkt preživljavanja.

Ali, ljudski mozak nije mašina. Možete imati najsavremeniji sistem, ali život se desi u onih pet minuta kada koncentracija popusti, kada telefon zazvoni ili kada umor, koji se taloži godinama, jednostavno uzme danak. Dječak sa Cijevne nije 'išetao' jer ga neko ne voli. On je prošao kroz pukotinu u sistemu koji te iste roditelje drži pod opsadom 24 sata dnevno, 365 dana u godini.

Lako je suditi roditelju koji je izgubio fokus na pet minuta. Ali, hajde da pitamo državu: Gdje su vaši servisi podrške? Gdje su ti 'ispunjeni zahtjevi' o kojima ministri sanjaju u udobnim foteljama? Gdje su asistenti koji bi omogućili tim roditeljima da na sat vremena sklope oči? Gdje je registar koji bi pomogao da zajednica prepozna dječaka koji luta i reaguje prije nego što stigne do obale?

Mi, roditelji, nismo roboti. Mi smo ljudi koji vode bitke o kojima većina ne smije ni da čita. Naša djeca nemaju strah od vode, njih rijeka privlači kao magnet, a opasnost ne vide. To nije nedostatak vaspitanja, to je priroda autizma.

Onima koji pitaju 'gdje su bili roditelji', moj odgovor je kratak: bili su u svom paklu, boreći se sami protiv sistema koji ih ne vidi dok se ne desi tragedija. Heroj sa Cijevne je povukao svoj potez – spasio je život. Sada je red na sistem da povuče svoj, ali ne na televiziji, nego u stvarnosti.

Nama ne trebaju floskule, prazna obećanja i 'nobelovske' laži o ispunjenim zahtjevima. Treba nam podrška koja će osigurati da onih pet minuta nepažnje ne postane doživotna kazna. Jer, gospodo, dok god roditelji moraju da budu i ljekari, i obezbjeđenje, i pravnici, i terapeuti – svaka ovakva situacija je vaš, a ne njihov poraz.

Heroju sa Cijevne kapa dolje. A vama ostalima – tišina, dok ne naučite šta znači hodati u našim cipelama.