Tišina koja košta pola miliona: Zastarjeli zakoni ne prate razvoj tehnologija

Godišnji izvještaj Agencije za zaštitu ličnih podataka otkriva sistem koji kasni, organe koji ćute, zakone koji zastarijevaju i digitalnog giganta kome niko ne može ništa. Jedna građanka Crne Gore je u avgustu prošle godine dobila SMS poruku od banke, obavještenje o izmjenama opštih uslova poslovanja. To ne bi bilo neobično da joj poruka nije stigla na broj telefona koji nikada nije dala banci. A račun na njeno ime postojao je od 2009. godine, ali nije ga otvorila ona već tadašnji poslodavac, bez njenog znanja, bez njene saglasnosti, na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji koji mu je dao ovlašćenje da otvara račune za zaposlene, bez njihovog prisustva.

Banka je njene podatke čuvala 16 godina - ime, prezime, JMBG, broj telefona - za račun koji nikada nije korišten, ni za jednu transakciju. Nadzor koji je Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) sprovela po njenom zahtjevu utvrdio je povredu načela svrhovitosti i ograničenja perioda čuvanja podataka. Banka je prekršila zakon. Presuda je došla šesnaest godina nakon same povrede. Ovaj slučaj je jedna od stotina dokumentovanih u godišnjem izvještaju Agencije za 2025. godinu, i nije anomalija već simptom - propust da se štiti privatnost građana zakonima iz 2008. godine, u vremenu kada vještačka inteligencija već sada obrađuje glasove zaposlenih da bi procijenila njihov „integritet“.

AZLP opisuje paradoks koji se nalazi u centru sistema zaštite ličnih podataka: Zakon o zaštiti podataka o ličnosti nije usklađen sa Opštom uredbom EU o zaštiti ličnih podataka - GDPR-om - koji je u Evropi na snazi od 2018. godine. U tih sedam godina kašnjenja nastali su ChatGPT, „deepfake“ tehnologija, masovno praćenje putem mobilnih aplikacija i biometrijska identifikacija u realnom vremenu. - Zakon ne pruža adekvatna rješenja kada se radi o izazovima koje nameću savremene digitalne tehnologije i vještačka inteligencija - napisala je direktorica Agencije Maja Žunjić- Mitrović u uvodniku izvještaja. To znači da AZLP nema zakonske instrumente da reaguje na neke od najvećih prijetnji privatnosti u 21. vijeku.

Primjer u ovom izvještaju govori koliko kasnimo, i koliko su crnogorske institucije i građani nemoćni pred savremenom tehnologijom. Adriatic banka pokrenula je 2025. godine postupak koji su nazvali „dobrovoljnom provjerom integriteta zaposlenih“. Zaposleni bi trebalo da obave desetominutni telefonski razgovor, i odgovore sa „da“ ili „ne“ na seriju pitanja. Sistem bi analizirao njihov glas koristeći vještačku inteligenciju - i na osnovu biometrije glasa procjenjivao bi „određene karakteristike u odnosu na lično svojstvo ili ponašanje“. Kompanija koja bi sprovodila testiranje je iz Sjedinjenih Američkih Država, što znači da bi podaci zaposlenih napustili granice EU. Agencija je zaključila da je takva obrada podataka nezakonita. Bez obzira na to što su zaposleni, navodno, mogli da odbiju testiranje. Jer u stvarnom svijetu - u odnosu moći između poslodavca i zaposlenika – „dobrovoljno“ rijetko znači slobodno.

A ovo nije samo slučaj jedne banke. Izvještaj posebno naglašava širi princip: biometrijske podatke - otiske prstiju, prepoznavanje lica, analizu glasa - nije moguće koristiti bez jasne zakonske osnove, čak ni uz pristanak zaposlenog. Razlog je jednostavan: pristanak dat u radnom odnosu, gdje jedna strana ima moć otpuštanja, nikada nije u potpunosti slobodan. Zakon to prepoznaje. Pitanje koje ostaje je koliko je još takvih sistema u upotrebi, a Agencija o njima ne zna? Koliko kompanija analizira lica zaposlenih na kamerama, prati pokrete putem GPS-a, ili profilira korisnike na način koji zakon iz 2008. nije mogao da predivdi ni da zamisli.

Ako jedna institucija dominira stranicama ovog izvještaja po broju prekršaja, to je Crnogorski elektrodistributivni sistem - CEDIS. Agencija je ovoj kompaniji naređivala uklanjanje kamera u najmanje četiri odvojena slučaja tokom 2025. godine - na Cetinju, u Podgorici, u Donjoj Lastvi kod Tivta. Problem je uvijek isti: CEDIS je postavljao sigurnosne kamere na betonskim stubovima, a te kamere nijesu snimale samo imovinu kompanije. Snimale su javne površine - ulice, trotoari, privatni objekti u okolini, bez saglasnosti i pravnog osnova. A zakon je jasan – video-nadzor se može uspostaviti radi zaštite bezbjednosti lica ili imovine, i ne može da obuhvata javne površine ili prostorije u kojima bi moglo doći do ugrožavanja privatnosti.

CEDIS je, uprkos višestrukim upozorenjima, nastavljao isti postupanje na različitim lokacijama. Kompanija u državnom vlasništvu, kojoj je naređeno uklanjanje kamera na Cetinju, postupa na identičan način u Podgorici, a potom opet u Tivtu. To su potezi koji mogu da ukažu na neznanje ili puku kalkulaciju da će kazna biti manja od troška usklađivanja. Kako Agencija nema ovlašćenje da izriče novčane kazne direktno - to ostaje u nadležnosti prekršajnih sudova. GDPR, koji Crna Gora nije preuzela, predviđa kazne do 20 miliona eura. Crnogorski zakon predviđa višestruko niže iznose.

Možda najdramatičniji slučaj u izvještaju tiče se sasvim drugačijeg kršenja. Zaposlena u Dnevnom centru za djecu i mlade sa smetnjama i teškoćama u razvoju u Tivtu uhvaćena je kamerom video-nadzora u incidentu sa korisnikom. Snimci su, na inicijativu direktora centra, proslijeđeni policiji - a potom upotrijebljeni u disciplinskom postupku protiv zaposlene. Agencija je utvrdila da je ovo nezakonito. Video-nadzor u toj ustanovi uveden je zbog zaštite bezbjednosti - ne radi nadzora radnog procesa ili vođenja disciplinskih postupaka.

Savjet Agencije je još 2019. godine zauzeo stav: video-zapis nastao nadzorom ne može se koristiti kao dokazno sredstvo u disciplinskom postupku. Isti centar u Tivtu pojavljuje se i u slučaju kada je uvjerenje Ministarstva pravde o krivičnoj evidenciji jednog zaposlenog dato na uvid članu Upravnog odbora, bez pravnog osnova. Lični podaci iz personalnog dosjea izneseni su van institucije. U Lovćen osiguranju, podaci pribavljeni u postupku zaštite od mobinga dijeljeni su neovlašćenim zaposlenima unutar kompanije. U Crnogorskoj komercijalnoj banci, lični podaci iz personalnog dosjea dati su na korišćenje suprotno zakonu.

U Agenciji za upravljanje zaštićenim područjima Glavnog grada, NVO MANS-u je dostavljen zahtjev drugog građanina za slobodan pristup informacijama - sa svim ličnim podacima podnosioca: adresom, e-mail adresom, JMBG-om, svojeručnim potpisom. Agencija je utvrdila da je riječ o grešci koja nije namjerna. Institucija je smatrala da nije potrebno mijenjati dokument, „kako bi se sačuvala njegova autentičnost i vjerodostojnost“. Autentičnost dokumenta sačuvana je na račun privatnosti građanina čiji je JMBG završio u rukama NVO-a koji ga nije ni tražila, niti bi ga mogla dobiti i da ga je tražila.

Ovaj slučaj ukazuje ne samo na administrativnu nemarnost već na širi kulturni problem: institucije privatnost vide kao birokratsku prepreku, ne kao osnovno pravo.

U drugom dijelu izvještaja, AZLP je predstavila podatke koji se odnose na slobodan pristup informacijama. U 2025. godini Agencija je zaprimila 4.769 žalbi na odluke organa vlasti po zahtjevima za slobodan pristup informacijama. Od toga, 1.209 žalbi je usvojeno zbog jednog razloga: ćutanja administracije. Organ vlasti nije odgovorio u zakonskom roku od 15 dana. Ovaj problem je standardno velik - u 2024. godini broj usvojenih žalbi zbog ćutanja bio je 2.374. Pad na 1.209 u 2025. zvuči kao napredak, ali broj žalbi koje nijesu riješene porastao je sa 2.297 na 2.768. Sistem je i dalje veoma opterećen. Od 7.481 prvostepenog predmeta u 2025. godini, u 2.180 slučajeva prekršen je zakonski rok od 15 dana za donošenje prvostepenog rješenja. To je skoro 30 posto svih zahtjeva. Svaki treći građanin koji je zakonski tražio informaciju od vlasti čekao je duže nego što zakon dozvoljava.

Organi koji se najčešće pojavljuju kao adrese žalbi - Ministarstvo unutrašnjih poslova (541 žalba), sama Agencija kao prvostepeni organ (551 žalba), Elektroprivreda Crne Gore (81 žalba), CEDIS (96 žalbi). A da ćutanje nije besplatno, govori činjenica da je budžet Agencije za 2025. godinu iznosio 846.436 eura, a potrošeno je 1.320.828 eura. Razlika od gotovo pola miliona eura - 531.068 eura - potrošena je na sudske troškove. Polovina ekstra-budžeta ide na plaćanje sudskih sporova, direktna posljedica sistema koji ne funkcioniše kako treba.

Posebno je indikativno ko se nalazi na listi institucija kod kojih je AZLP vršila inspekcijske nadzore i kod kojih su izjavljivane žalbe. Nije riječ samo o komunalnim preduzećima i lokalnim samoupravama - već o samom vrhu državne vlasti. Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore bio je predmet nadzora. Kabinet predsjednika Skupštine Crne Gore, Ustavni odbor Skupštine, Ministarstvo odbrane, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Agencija za nacionalnu bezbjednost - svi su prošli kroz postupke provjere ili su bili predmet žalbi. U jednom od dokumentovanih slučajeva, Generalni sekretarijat Vlade skupljao je matične brojeve novinara prilikom godišnje akreditacije - i isticao ih na samim akreditacijama. Agencija je utvrdila da je to nepotrebno i nezakonito: identitet novinara može se utvrditi i bez JMBG-a, a njegovo isticanje na akreditaciji predstavlja obradu podataka u obimu većem nego što svrha zahtijeva.

Slučaj je pokazao da državne institucije skupljaju podatke instinktivno, bez pitanja zašto i koliko dugo.

Postoji posebno poglavlje u izvještaju koje govori o slobodi medija kroz prizmu slobodnog pristupa informacijama. U periodu od 2020. do 2025. godine, broj zahtjeva za slobodan pristup informacijama koje su podnosili novinari i novinarke porastao je sa 29 na 240 godišnje – dakle, osam puta je porastao.