Život nije 'lista zadataka': Odluke prema ličnim željama

Problem nastaje kada velike životne odluke počnu da se donose zbog tuđih očekivanja, a ne zbog lične želje ili spremnosti. Odluke koje donosimo u skladu sa sobom vode ka unutrašnjem miru, većem samopouzdanju i ispunjenijem životu. Za nekoga je sreća osnivanje porodice u mlađim godinama, za nekoga u kasnijim, a neko sreću vidi u nečem sasvim drugom.

Imala sam 33 godine i bila sam pred udajom. Na prvi pogled, sve je izgledalo kao prirodan slijed događaja - duga veza i očekivanja okoline da je vrijeme za sljedeći korak. Ipak, iza tog spoljašnjeg „reda“ postojala su pitanja koja sam postavljala sebi mnogo češće nego što su ih drugi postavljali meni. U jednom trenutku shvatila sam da odluku o braku ne treba donositi zato što je „vrijeme“ ili zato što to očekuje društvo. Preispitala sam sopstvenu spremnost i odlučila da prekinem vezu i krenem svojim putem.

Ovim riječima započinje razgovor za Pobjedu sagovornica, čije je ime poznato redakciji, govoreći o ličnoj odluci da prekine dugu vezu uprkos društvenim očekivanjima, ali i o pritisku koji u našoj sredini često prate pitanja o braku, djeci i „pravom“ vremenu za velike životne odluke.

U Crnoj Gori postoje pitanja koja gotovo svaka mlada osoba prije ili kasnije čuje. „Kad ćeš da se udaš?“, „Kad ćeš da se ženiš?“, „Što nemaš djece?“, „Kad planiraš porodicu?“, „Što čekaš, vrijeme je da se skrasiš“, „Zašto imaš samo jedno dijete?“ - samo su neka od pitanja koja često dolaze u neformalnim razgovorima, na porodičnim okupljanjima, u komšiluku ili čak na radnom mjestu. Često se uz to dodaju i pitanja o poslu i finansijskoj stabilnosti, poput: „Imaš li stalni posao?“ ili „Kad ćeš nešto svoje da napraviš?“. Na taj način i žene i muškarci osjećaju pritisak društvenih očekivanja koja se tiču ljubavnog života, braka, roditeljstva i profesionalne stabilnosti.

Najčešće ova pitanja nijesu izrečena sa lošom namjerom. Ipak, iza njih se krije duboko ukorijenjeno društveno očekivanje da život treba da se odvija po „unaprijed određenom redosljedu“ - školovanje, posao, brak, djeca. To je model koji se decenijama smatra „normalnim“. Međutim, stvarnost savremenog društva pokazuje da ljudi sve češće biraju drugačije puteve - neki žele da se posvete karijeri ili ličnom razvoju, neki čekaju da pronađu stabilnog partnera, a neki jednostavno ne osjećaju potrebu za brakom ili roditeljstvom.

Problem nastaje onda kada se velike životne odluke počnu donositi zbog tuđih očekivanja, a ne zbog lične želje ili spremnosti. Odluke koje donosimo u skladu sa sobom vode ka unutrašnjem miru, većem samopouzdanju i ispunjenijem životu. Za nekoga sreća može biti porodica i djeca u ranim godinama, za nekoga kasnije, a za nekoga u sasvim drugačijem obliku. Život nije „raspored“ koji svi moraju pratiti u isto vrijeme. To je lični put, a taj put ne mora izgledati isto za svakoga.

O tome kako društvena očekivanja utiču na odluke mladih u Crnoj Gori za Pobjedu govore sociološkinja doc. dr Tatjana Vujović sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću i dipl. psihološkinja MSc Branka Nikočević.

Naša sagovornica svjedočenje nastavlja riječima da je upravo pitanje „Kad ćeš da se udaš?” bilo jedno od onih koje je godinama slušala. Nekad uz osmijeh, nekad kao dobronamjern savjet, a nekad gotovo kao podsjetnik da postoji određeni „raspored“ po kojem bi život trebalo da se odvija. Vremenom je počela da osjeća da taj „nevidljivi raspored“ nije nešto o čemu je sama odlučila, već nešto što se u društvu podrazumijeva i da svako odstupanje od tog reda izaziva „čuđenje“ i dodatna pitanja.

- U jednom trenutku sam shvatila da su brak i porodica prevelike životne odluke da bi se donosile samo zato što je „vrijeme“ ili zato što to očekuje okolina. Takve odluke utiču na svakodnevni život, na emocije, planove, finansije i dugoročnu budućnost, zbog čega moraju dolaziti iz lične sigurnosti, ljubavi i spremnosti, a ne iz potrebe da se ispuni društvena norma - kaže naša sagovornica.

Odluka da prekine dugu vezu bila je jedna od najtežih koje je donijela. - Najviše sam se plašila osude i neodobravanja okoline, ali i unutrašnje nesigurnosti - da li sam donijela pravu odluku, da li ću uspjeti da nastavim život drugačije, bez sigurnosti koju mi je pružala veza. Reakcije su bile različite - jedni su pokušavali da me razumiju, dok su drugi bili iznenađeni ili razočarani. Postojalo je pitanje: „Zašto sada?“ ili „Što će ljudi reći?“, što je dodatno pojačavalo pritisak.

Suočila sam se i sa nerazumijevanjem i komentarima koji su dolazili iz očekivanja društva da se „život odvija po planu“ - istakla je ona. Sa tim se nosila tako što je sebi stalno ponavljala da živi svoj život i da sama snosi posljedice svojih odluka, a ne ljudi oko nje.

- To je zahtijevalo hrabrost i samopouzdanje, ali je postalo moj vodič. Najvažnije je da odluke koje oblikuju naš život donosimo zbog sebe, a ne zato što društvo očekuje da ih donesemo. Jer na kraju - mi živimo posljedice svojih odluka, a ne ljudi koji su postavljali pitanja - naglasila je naša sagovornica, dodajući da se ne kaje što je donijela baš takvu odluku.

Branka Nikočević, FOTO: Dadarian - Ne bih ništa mijenjala, jer me je upravo taj izbor doveo do ličnog rasta, samopouzdanja i svijesti da sam odgovorna za vlastiti život. Kada birate sebe, birate život koji je istinski vaš - poručila je naša sagovornica.

Sociološkinja Tatjana Vujović naglašava da su u crnogorskom društvu, koje je još tradicionalistički orijentisano, i dalje prisutna očekivanja da život treba da ide „unaprijed zadatim redosljedom“ - školovanje, posao, brak, pa djeca, ali da ta očekivanja danas nijesu toliko jaka kao ranije i dosta zavise od generacije, sredine i socio-ekonomskog konteksta.

- Ranije se životni scenario svodio na uvjerenje da se uspješan život mjeri time da se završi škola, pronađe posao i osnuje porodica. Danas je taj obrazac prisutan kao društvena norma, u porodičnim razgovorima i to češće u konzervativnijim sredinama. Međutim, ono što se zapaža jeste da svi ljudi ne žive po „kalupu“, ali mnogi i dalje osjećaju da se od njih očekuje da mu se približe - istakla je Vujović.

Ona je naglasila da u Crnoj Gori postoji norma da se uspješan život prikazuje kroz spoljašnje znakove: brak, djeca, stabilan posao, „smirenost“ u ponašanju. - Zbog toga ljudi ponekad osjećaju pritisak da izgledaju kao da im je sve u redu, čak i kada nije. To ne znači nužno da svi glume sreću, nego da postoje jaka socijalna očekivanja da se problemi ne iznose javno ili da se „ne odstupa“ od slike normalnog života. Posebno je to izraženo u manjim sredinama, kao i ruralnim područjima, gdje se ljudi međusobno poznaju, komentarišu tuđu privatnost, spoljašnji utisak postaje važan - navela je Vujović.

Međutim, kako je naglasila, postoji i druga strana - mnogi ljudi zaista nalaze zadovoljstvo u tom modelu života, pa nije uvijek riječ o glumi, nego o tome da se privatno i javno podudaraju. - Problem nastaje kada postoji razlika između unutrašnjeg osjećaja i spoljašnjeg očekivanja. Tada ljudi mogu osjećati pritisak da se predstave „uspješnijima“ ili „srećnijima“ nego što se zapravo osjećaju. Društvena očekivanja mogu dovesti do toga da se sreća prikazuje više nego što je ima i da se živi lažno. Iza fasade naizgled sređenog života krije se razočaranje, emocionalna ravnodušnost i strahovi - kazala je Vujović.

Vujović smatra da je strah od stigme jedan od glavnih razloga zašto ljudi ponekad skrivaju svoje stvarno stanje ili „uljepšavaju“ sliku o svom životu. - Stigma znači da bi osoba mogla biti označena kao „neuspješna“, „čudna“ ili „nesposobna“ samo zato što ne prati očekivani društveni obrazac (npr. nije u braku, nema djecu, nema stabilan posao, razvela se itd.) - istakla je Vujović.

Ona je ukazala da je na Zapadu (Evropa, Sjeverna Amerika i slična društva) slika prilično drugačija, ali nije ni potpuno suprotna, više je pitanje stepena privatnosti i individualizma. - Najveća razlika je u tome što je privatni život mnogo više odvojen od javnog. Pitanja poput: „Kad ćeš se udati?“, „Zašto nemaš momka?“ ili „Zašto nemaš djecu“ smatraju se nepristojnim ili previše ličnim, pa se uglavnom ne postavljaju u svakodnevnom razgovoru, pogotovo među poznanicima ili na poslu. I na Zapadu postoje društvena očekivanja, samo drugačija. Očekivanja su više u vezi sa ličnim ostvarenjima, karijerom i uspjehom - kazala je Vujović.

Smatra i da društvo nudi putanju po kojoj treba ići i koja proističe iz društvenih normi koju većina ljudi slijedi radi osjećaja sigurnosti. - Najviše se prate društveni obrasci kada je u pitanju brak, iako danas u crnogorskom društvu imamo krizu braka i porodice. Pitanja poput „Kad ćeš da se udaš?“, „Zašto nemaš momka?” ili „Što nemaš djece?“ i dalje su česta u svakodnevnoj komunikaciji u Crnoj Gori i nemaju veze sa obrazovnim statusom i starosnom dobi osobe koja pita. Postavlja se pitanje zašto je to tako? U pitanju je zadiranje u privatnost, ljudi ponavljaju obrasce koje su i sami slušali, briga koja se najčešće javlja u porodici, a djeluje kao pritisak. Ukoliko se dese neke životne okolnosti ili zbog fokusa na karijeru i obrazovanje odlažu životni planovi pa se neko u starijim godinama ostvari kao roditelj, može biti podvrgnut kritici, jer se to ne uklapa u tradicionalni društveni obrazac - rekla je Vujović.

Prema njenoj ocjeni, nepridržavanje društvenih obrazaca dovodi do osjećaja pritiska i kašnjenja u životu, stvaranja unutrašnjeg konflikta, što zapravo želim, a što drugi očekuju, poređenje sa drugima. - Sa jedne strane, može se stvoriti osjećaj niže vrijednosti koji nije realna slika o sebi, već više posljedica pritiska okoline, a sa druge strane i osjećaj veće slobode ako osoba ima jasne lične vrijednosti, zavisno od toga kako to osoba doživljava - kazala je Vujović.

Vujović smatra da je potrebno djelovati na više nivoa da bi se više poštovali različiti životni izbori ljudi - od načina razmišljanja do svakodnevne komunikacije važna je promjena društvenih normi: da se brak, djeca i „klasičan“ životni tok više ne posmatraju kao jedini ispravni put.