Poljoprivreda u Crnoj Gori

Crna Gora decenijama, pa i danas ima problem sa politikom koja je dozvolila da svakog dana uvozimo ono što možemo sami da proizvodimo. I dok to ne promijenimo, neće se promijeniti ni situacija na našim selima, ni poljoprivreda, ni ekonomija. Samo će kamioni sa tuđim jabukama nastaviti da dolaze. Crna Gora danas godišnje uveze oko 9.000 tona jabuka.

Ovo nije samo statistika. To je slika naše agrarne politike. Prevedeno na jezik koji svi razumiju – Crna Gora uveze između 450 i 500 kamiona - šlepera godišnje. Odnosno, svakog dana u Crnu Goru uđe više od jednog kamiona tuđih jabuka iz uvoza. Ne radi se, dakle, o tome da mi ne možemo da proizvodimo dovoljno jabuka, već o tome da smo decenijama vodili politiku u kojoj se proizvodnja sistematski gasila.

Poređenja radi, Južni Tirol – regija u Italiji koja ima približno sličnu površinu kao Crna Gora proizvodi oko 900.000 tona jabuka godišnje. To znači da oni proizvode sto puta više nego što su naše potrebe. I to nije slučajno. Tamo se postižu prinosi od 60, 70, pa i preko 80 tona po hektaru, uz preko 90 odsto plodova prve klase. Ali ključ nije samo u tehnologiji – ključ je u sistemu i organizaciji proizvodnje i plasmana.

Poljoprivrednici nijesu prepušteni sami sebi. Oni su organizovani u moderne zadruge - kooperative. Nemaju svi hladnjače, kao ni svu mehanizaciju – ali sistem (kooperativa) ima. Kod nas je nažalost riječ „zadruga“ - kooperativa i danas opterećena negativnim sjećanjem na period nakon Drugog svjetskog rata, kada je kroz model zadruga sovjetskog tipa, zemlja oduzimana, a seljak tjeran sa sela u fabrike.

Kada je dio te zemlje, devedesetih godina prošlog vijeka, vraćen nasljednicima, mnogi više nijesu imali ni mogućnosti, ni interes da na tom zemljištu rade, jer od poljoprivrede nijesu mogli pristojno da žive. Tako je napravljen lom koji nažalost nikada nije saniran. Od tada do danas, Crna Gora praktično nije imala razvojnu agrarnu politiku, kao ni ozbiljnu zemljišnu strategiju.

Mi, čak, ni danas nemamo savremen Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kakav imaju zemlje regiona, u odnosu na koje smo mi bliži EU, ali ne i po zemljišnoj politici, nažalost! Poljoprivredno zemljište se kod nas nasljeđuje i dijeli kao i građevinsko zemljište. Parcele se usitnjavaju do neupotrebljivosti. Dok u Evropi važi suprotno pravilo – poljoprivredno zemljište se ne smije usitnjavati, već se čuva kao proizvodni resurs.

Rezultat takve politike danas vidimo golim okom: zapuštena zemljišta, usitnjena gazdinstva, prazna sela, stara poljoprivredna domaćinstva i uvoz hrane koji prelazi milijardu eura. S druge strane, imamo prirodne uslove koje mnoge evropske države nemaju. Imamo više pašnjaka po glavi stanovnika nego većina evropskih zemalja. Imamo povoljnu klimu, čistu vodu i nezagađeno zemljište. Imamo i domaće tržište i mogućnost izvoza kroz turizam. Ali nemamo uređen sistem?!

I zato svakog dana gledamo kako kamioni sa tuđim proizvodima ulaze u Crnu Goru. Ne samo sa jabukama, već i sa mesom, mlijekom, povrćem... Sa svim što mi možemo da proizvedemo. Zato pitanje agrobudžeta nije pitanje „od koga uzeti“, kako se pitaju neki ministri u Vladi Crne Gore. To je, naravno, pogrešno postavljeno pitanje. Pravo pitanje je koliko nas košta što ne proizvodimo.

Jer, svaki taj kamion jabuka znači odliv novca iz države, neiskorišćeno zemljište i još jedno ugašeno poljoprivredno domaćinstvo na selima koja se sve više gase i napuštaju. Zato smo i predlagali da se agrobudžet za 2026. godinu poveća na najmanje 3–3,5 odsto budžeta, kao prvi korak ka pet odsto u narednim godinama. Ne kao trošak. Nego kao investicija. Jer susjedne države regiona to već rade. Srbija, Makedonija, Bosna i Hercegovina – već odavno povećavaju izdvajanja za poljoprivredu. Ne zato što imaju višak novca, nego zato što razumiju da bez poljoprivrede nema stabilne ekonomije.