Kuda ide 'Artemis'? Upitna dominacija SAD-a

Američki astronauti, poslije 50 godina, ponovo su se uputili ka Mjesecu, nastojeći da pokažu znake naučne i političke dominacije SAD na matičnoj planeti. Međutim, s obzirom na to da Amerikanci, uz svemirske rakete, šalju i bojeve projektile ka Iranu, bez saglasnosti UN, politička i ideološka upotreba ovih misija ostaje upitna.

Svako slobodnomisleće biće na Zemlji postavlja pitanja o smislenosti i isplativosti novih kosmičkih letova. Kuda idu savremeni astronauti i zbog čega lete? Da li su svemirski letovi, u suštini, izlasci u duboki ofsajd humanosti? Dok se postepeno izolujemo jedni od drugih, narušavanjem koncepta porodice kidamo živu vezu s precima i potomcima. Slijedi li i otuđenje od matične planete, na kojoj jedino postoje uslovi za život kao ljudi?

Hana Arent, u svom djelu "Conditio humana", preispituje da li će okretanje od Boga i emancipacija od transcendentnog donijeti okretanje od Zemlje. Ona prepoznaje nastojanje empirijske i materijalističke nauke da nas, putem stvaranja vještačkog života, otrgne od naše uslovljenosti prirodom. Ovaj pokušaj da se nešto što je do juče bilo poklon, pretvori u nešto što sami stvaramo, vodi bijegu od prirode, a time i od Boga.

Moderno doba donosi rasterećenje od (teškog) rada, što je loša novost, jer je rad "jedina preostala aktivnost koja ljude čini zajednicom". U ovoj zastrašujućoj viziji budućnosti, H. Arent analizira rodno mjesto otuđenosti modernog svijeta, odnosno dvostruki bijeg: jedan sa Zemlje u kosmos i drugi iz svijeta i prirode u sopstvo.

Ona tumači da sekularizacija nije toliko "vraćanje svijetu", koliko "vraćanje svome Ja". U tom smislu, Veberovo shvatanje moderne "upotrebe svijeta" neće nas voditi ka brizi o svijetu, već o sebi. Ova briga o sebi, po Arentovim riječima, neće nas usrećiti, već će nas učiniti česticom „mase čovječanstva“ unutar koje smo „usamljeni i otuđeni".

Na kraju, moderne naučne misije, poput svemirskih ekspedicija, mogu se smatrati manifestacijama otuđenja i gubitka smisla. Sveti oci Crkve primjećuju da bi značajnije bilo da se moderni čovjek otisne u prostranstva svoje duše, nego da traži život u beskraju svemira, dok je teološko i prirodno-naučno znanje odavno prevazišlo sukob oko heliocentrizma i geocentrizma. U svakom slučaju, riječ je o ljudskom strahu i za čovječanstvo, i za nauku, u okolnostima kada čovjek umisli da je Bog.