Kotoričanin na dvije staze: Život između Kotor i Podgorice

Iz Kotora nosiš osjećaj stabilnosti. Onaj unutrašnji kompas koji ti govori kada treba stati, kada treba sačekati, kada treba slušati. Iz Podgorice uzimaš brzinu, odlučnost, spremnost da reaguješ i preuzmeš odgovornost. I upravo ta kombinacija stvara prednost.

Često sam razmišljao kako da opišem taj osjećaj života između dva grada. Kako da dam ime nečemu što mnogi žive, a niko ne definiše. I tako je nastala riječ: Kotoričanin. Naziv koji sam dao svima nama koji smo iz Kotora, a živimo i radimo u Podgorici. Jednostavan, zvučan i precizan. Riječ koja opisuje identitet koji postoji, ali do sada nije imao svoje ime.

Kotor je mjesto koje ne napuštaš čak i kada odeš. Ostaje u načinu na koji gledaš more, u ritmu koji ti je prirodan, u tišini koju razumiješ bez potrebe da je objašnjavaš. Odrastaš u prostoru koji te uči mjeri riječi, mjeri odnosa i mjeri ambicije. Uči te da nije sve u brzini, nego u osjećaju. I baš zato, kada kreneš dalje, ne krećeš praznih ruku. Nosiš sa sobom nešto što nije vidljivo, ali oblikuje sve što radiš.

Odlazak u Podgoricu za mnoge od nas nikada nije bio konačan odlazak. Više kao prelazak na drugu stazu. Paralelnu. Grad koji te ne pita ko si bio i odakle si došao, nego što možeš postati. Grad koji se stalno razvija, koji ne usporava i koji ti pruži šansu. Možda i više njih. U Podgorici ideš naprijed ili ostaješ iza. I vrlo brzo naučiš da nema sredine.

Ta druga staza je posao, odgovornost, organizacija, svakodnevno donošenje odluka koje imaju posljedice. Kroz sport i kroz događaje koje gradim, shvatio sam da ništa ne nastaje slučajno. Svaka trka, svaki start, svaki cilj su rezultat stotina malih odluka, sati rada i sposobnosti da izdržim pritisak. To je ista logika kao i u sportu. Trening, ponavljanje, disciplina. Nema prečica. Veliki trud i rad bez garancije uspjeha.

Ovdje se razvija mentalna snaga. Ona koja te drži kada stvari ne idu kako si planirao. Ona koja ti ne dozvoljava da staneš kada je najteže. I baš zato, Podgorica postaje prostor rasta. Ne uvijek lagan, ali uvijek koristan. Rijetko ko vidi koliko je zapravo zahtjevno živjeti na ove dvije staze, između ta dva svijeta. Sa jedne strane mir, sa druge tempo. Sa jedne strane identitet, sa druge ambicija. I nije stvar u izboru između njih, nego u sposobnosti da ih povežeš.

A iz Kotora nosiš osjećaj stabilnosti. Onaj unutrašnji kompas koji ti govori kada treba stati, kada treba sačekati, kada treba slušati. Iz Podgorice uzimaš brzinu, odlučnost, spremnost da reaguješ i preuzmeš odgovornost. I upravo ta kombinacija stvara prednost. Često sam razmišljao kako da opišem taj osjećaj života između dva grada. Kako da dam ime nečemu što mnogi žive, a niko ne definiše. I tako je nastala riječ: Kotoričanin. Naziv koji sam dao svima nama koji smo iz Kotora, a živimo i radimo u Podgorici. Jednostavan, zvučan i precizan. Riječ koja opisuje identitet koji postoji, ali do sada nije imao svoje ime.

A taj identitet nije samo geografski, nego i životni. To je i način razmišljanja. To je sposobnost da funkcionišeš u dva ritma, bez potrebe da jedan potisneš zbog drugog. Nije to nostalgija za morem niti idealizacija grada iz kojeg dolaziš. To je svjesna odluka da ne zaboraviš ono što te oblikovalo, dok gradiš ono što dolazi. To je onaj trenutak kada shvatiš da u Kotoru zvučiš kao Podgoričanin, a u Podgorici zvučiš kao Kotoranin.

I upravo u toj tački spajanja sport dobija dodatno značenje. Jer sport nije samo fizička aktivnost. To je način na koji razmišljaš, način na koji se nosiš sa izazovima i način na koji podnosiš pritisak. To je mentalna struktura koja ti omogućava da izdržiš dva paralelna svijeta. Nije slučajno što sam Multisport Shop & Cafe otvorio u Kotoru i u Podgorici. To nije bila samo poslovna odluka. To je refleksija mog identiteta. Jedan prostor bliži moru, drugi bliži ritmu grada koji živi cijele godine, ali oba povezana istom idejom, da sport bude način života, a ne samo aktivnost.

U istoj toj potrebi da se ne grade samo događaji, nego i smisao oko njih, nastao je i Igor i Vlado podcast. U početku kao razgovor, a vremenom kao arhiva. Ne samo sporta, nego ljudi, iskustava, razmišljanja i vremena u kojem živimo. Razgovori sa ljudima koji su nam važni, koji su ostavili trag u svojim oblastima, ali i u našim životima. To nije sadržaj koji traje jedan dan ili jednu sezonu. To je nešto što ostaje vječno. Digitalni trag koji se ne briše i koji ne zavisi od trenutka. Jedna vrsta digitalnog nasljeđa koje ostavljamo našoj djeci. Da mogu jednog dana da vide kako smo razmišljali, što smo cijenili, sa kim smo razgovarali i što smo iz tih razgovora učili.

Jer događaj se završi, trka ima svoj cilj, medalje se podijele i svijetla se ugase. Ali riječ ostaje. Priča ostaje. Glas ostaje. I možda upravo kroz te razgovore najjasnije vidiš koliko su te dvije staze povezane. Ljudi koje dovodimo, teme koje otvaramo i energija koju dijelimo, sve to dolazi iz istog mjesta iz kojeg dolaze i moji događaji. Iz potrebe da se stvari rade smisleno i da imaju vrijednost koja traje.

I sve to ima smisla i opravdanja dok nosiš samo svoju težinu. Ali vremenom shvatiš da taj balans više nije samo tvoja lična stvar. Više ne donosiš odluke samo za sebe, niti ih možeš svesti na ono što je trenutno najlakše ili najbrže. Dolaskom porodice sve dobija drugi smisao. Supruga i troje djece mijenjaju perspektivu na način koji ne možeš unaprijed razumjeti. Odluke koje donosiš više nijesu samo poslovne ili lične. One sada imaju posljedice koje se šire i traju.

Više ne razmišljaš samo o tome kako da organizuješ događaj ili razviješ posao, nego kako da sve to uklopiš u život koji ima smisla i van posla. Vrijeme postaje najvažnija valuta. I zazovi tada postaju drugačiji. Nijesu nužno teži, ali su dublji. Traže promišljenost, strpljenje i odgovornost koju ne možeš delegirati. Traže od tebe da uvijek imaš spreman odgovor na pitanje ZAŠTO, ako se to pitanje pojavi. Jasno postaje da svaka odluka utiče na više nivoa. Na tim koji radi sa tobom, na učesnike koji dolaze sa povjerenjem, ali i na porodicu koja živi sa posljedicama tog tempa.

E upravo tu dolazi do izražaja ono što sport uči najbolje: balans. Nije svaki tempo održiv, niti svaka ambicija dugoročno zdrava ako nema ravnoteže. Nije svaka trka sprint. Mnoge životne trke su maratoni. Zato mi je posebno značajno što sam imao priliku da završim dvostruki Ironman kao jedina osoba u Crnoj Gori do sada. 7,6 km plivanja, 360 km bicikla i 84 km trčanja, kroz 37 sati bez prekida. Na prvi pogled, to djeluje kao ekstrem koji nema mnogo veze sa balansom. Ali baš takva iskustva najbolje pokažu da nije dovoljna samo odluka da nešto uradiš. Potrebni su plan, strpljenje i mjera.

Sport te nauči da postoji vrijeme za napor i vrijeme za oporavak i da bez tog ritma nema kontinuiteta. Pravi napredak ne dolazi iz konstantnog maksimuma, već iz pametnog raspoređivanja energije kroz vrijeme. Isto važi i za život između dva grada, između vođenja privatne firme i porodice. Tada shvatiš da nije poenta da stigneš svuda, nego da budeš prisutan tamo gdje jesi i da traješ. Jer prisustvo je ono što pravi razliku i na poslu i kod kuće. A upravo ta svijest mijenja način na koji vodiš posao, ali i način na koji gradiš odnose.

Kvalitet postaje važniji od kvantiteta, a dugoročno važnije od brzog. Veličina događaja se u današnjem svijetu ne svodi na proste brojeve učesnika. Veličina događaja se ogleda u dometu kroz medijske objave, porukama koje se šalju, uticaju koji događaj ostavlja na zajednicu i vrijednostima koje promoviše.

Zato Kotoričanin na dvije staze više nije samo priča o Kotoru i Podgorici. To je priča o balansu između uloga koje nosiš i odgovornosti koje dolaze sa njima. To je i moj lični način da vratim dug gradovima koji su me oblikovali. Kotoru sam dao svoje ideje koje su rasle iz mora i prostora u kojem sam odrastao: Ocean Lava Montenegro, Boka Bay Trail, X-Waters Montenegro i drugi. Podgorici sam dao svoju energiju, tempo i najproduktivnije godine kroz Podgorica Millennium Run, Business Run, Last One Standing, Recycling Race, Love Run... Svaki od tih događaja je više od projekta. To je trag koji ostaje, zajednica koju sam gradio i priče koje se nastavljaju i kada se događaj završi.

I upravo u toj ravnoteži, između posla i porodice, između ambicije i mira, nastaje snaga koja traje. Jer na kraju, ono što ostaje nijesu samo rezultati, već fotografije, intervjui, sjećanja i priče ljudi koji su kroz te događaje prošli. Ostaju promijenjeni životi, male lične pobjede koje se ne mjere medaljama, nego osjećajem. Uticao sam na više ljudi nego što ću ikada saznati, a i ovo što znam je veliko. I ako me od sjutra ne bude, ostaće dovoljno dokaza da je sve imalo smisla. U svakom mom koraku, na svakom startu koji sam signalizirao drugima i u svakom cilju kroz koji smo zajedno prošli.